U našoj regiji se sa koljena na koljeno prenosi običaj da kada krenemo kod nekoga u goste nosimo i poklone. Ako i vi nikada ne idete u posjetu praznih ruku saznajte šta psihologija kaže o tome.
Kada ste rastrgani između toga hoćete li donijeti poklon ili ne, vaša prva inklinacija je obično: “Ne mogu otići bez ičega.” Iako se može činiti kao iskren izraz poštovanja i brige, često postoji dublje značenje povezano s ovim ponašanjem koje mnogo otkriva o vašim osjećajima prema odnosima i važnosti tuđe percepcije za vas.
U mnogim kulturama i obiteljima rano se naučilo da je nemoralno doći bez ičega u ruci. Roditelji i starije osobe često kažu: “Nije korisno doći bez ičega” ili “Što će ljudi misliti?”, što stvara dojam da pratnja poklona nije samo ugodna gesta, već i osnovni oblik pristojnosti i poštovanja. Kako sazrijevamo, ove poruke postaju dublje i često ih nesvjesno preuzimamo u odraslu dob. Psiholozi priznaju da se ova navika može razviti u unutarnje pravilo koje rijetko osporavamo.
Međutim, čin darivanja može se smatrati oblikom dobrotvornog djelovanja, ali se često smatra i pitanjem želje za izražavanjem zahvalnosti ili straha od osude. Ključni razlozi za ovu naviku uključuju želju da se domaćin osjeća cijenjenim, potrebu za iskazivanjem zahvalnosti ili strah od nepristojnosti ili škrtosti. U rijetkim prilikama, darivanje može biti i sredstvo izbjegavanja osjećaja dužnosti. Svaka kultura ima tradiciju darivanja kao sredstvo poštovanja i obzira, ali psiholozi upozoravaju da ovo ponašanje može postati obveza koja uzrokuje stres, posebno kada dar proizlazi iz straha ili pritiska.
- Kada ova navika postane redovita pojava, može dovesti do krivnje ako nemamo što slaviti ili imamo problema s proračunom, pokušavamo pronaći savršen dar. Psiholozi prepoznaju da ljudi koji dosljedno daruju gostima često pokazuju određenu osobinu. U početku imaju dubok interes i suosjećanje za druge, često razmišljajući o potencijalnim posljedicama ponašanja. Ove osobe nastoje održavati skladne odnose, ne vole napetosti ili nesporazume, pa dar može biti sredstvo izražavanja njihovih dobronamjernih namjera.
Osim toga, ova populacija ima visok stupanj standarda i teži stvaranju značajnog dojma kao kultivirani posjetitelj. Druga važna osobina je da nisu nužno teret domaćinu, pa dar postaje sredstvo izražavanja toga: “Želim da ti bude lako zbog mog dolaska”. Ove osobe ne ulizuju darove samo zato što se to očekuje, već zato što im je stalo do drugih. Međutim, to se može dogoditi i kao rezultat navike darivanja, što postaje stresna odgovornost, posebno kada se osjećamo krivima ako ne primimo dar ili kada se uspoređujemo s drugim gostima koji su možda donijeli skuplje i veće darove.
U tom trenutku, čin darivanja prestaje biti zasnovan na pažnji i postaje sredstvo dokazivanja naše vrijednosti. Prema psihologiji, kada se darovi daju automatski, mogu dovesti do nesigurnosti i uvjerenja da nismo “potpuni” bez darova. U ovom razdoblju pojedinci mogu biti prisiljeni kupiti darove koje si ne mogu priuštiti, što će dodatno povećati njihov stres. Kako bi se održao uravnotežen omjer darivanja, ključno je uspostaviti zdrave granice. Zdrava tradicija darivanja ne bi trebala postati opterećujuća navika. Umjesto toga, trebali bismo razmisliti: radi li se to iz iskrene ili strahom ispunjene perspektive?
Moramo prepoznati da dar ne može biti isplativ ili nekvalitetan. Dovoljno je donijeti nešto simbolično, poput cvijeta, male čokolade, kave ili čak jednostavne zahvale. Tajna je u oslobađanju od napetosti i pritiska povezanih sa stalnom potrebom da se nešto nosi. Jedan od najvažnijih koraka u pronalaženju ravnoteže jest uživati u maloj nelagodi. Na primjer, pokušajte otići u pansion bez da primite dar i promatrajte kako se osjećate. Možda ćete se iznenaditi jer ljudi više cijene vašu prisutnost nego samo stvari koje nosite.
U konačnici, stvarni cilj darivanja je pokazati brigu i ljubav prema drugima, a ne pokazati vlastitu vrijednost. Zdrave smjernice u tradiciji darivanja omogućuju nam da uživamo u ovoj tradiciji bez osjećaja pritiska ili prisile. Psihologija da nikada ne ostavljamo nešto praznih ruku značajna je u pogledu načina na koji doživljavamo odnose drugih ljudi.
Uzimajući u obzir sve ove čimbenike, to bi trebalo ostati sredstvo izražavanja pažnje i ljubavi, a ne teret. Razvijanje zdravih granica i prepoznavanje da nije uvijek korisno donijeti dar može poslužiti za održavanje zadovoljstvo ove prekrasne tradicije oslobođeno stresa i pritiska.
