U današnjem članku govorimo o jednoj ženi čiji je život bio ispunjen neumornim radom i predanošću, ali bez zaslužene podrške i priznanja. Poznavao sam je kao osobu koja je svakodnevno radila od zore do zore, gradeći svoju karijeru dok je kod kuće odgajala troje djece.
- Bila je toliko iscrpljena da je jurila u svim smjerovima, poput hobotnice koja pruža svoje udove kako bi osigurala da nijedan zadatak ne isklizne iz ruku. Iako je činila sve to, niko joj nije nudio pomoć, jer je stalno tvrdila da sve može podnijeti i da će sve dobro proći. Najtužnije je što njena vrijednost u porodici nije bila prepoznata ni od strane najbližih.
Kada bih pitao njenog muža kako je to oženio baš nju, on bi odgovarao s dozom ironije i nerazumijevanja, upitno govoreći: „Što, nešto nije u redu sa mnom?“ Ovakav odnos prema njenim sposobnostima i žrtvama bio je razočaravajući, ali i nažalost čest u mnogim porodicama gdje se ženski trud uzima zdravo za gotovo.
Ova situacija podsjetila me na jednu drevnu arapsku priču o starijem čovjeku imenom Abdullah. On je godinama sam živio u pustinji, trpeći nemilosrdnu vrućinu. Još kao dječak sanjao je o stvaranju velike rupe koja bi skupljala kišnicu i na kraju postala jezero za uživanje njegovih sinova i unuka. Kako je život prolazio, odlučio je slijediti taj cilj i neumorno je, tokom devet godina, danju i noću iskopavao ogromnu rupu.
Njegov trud nije bio uzaludan — rupa se pretvorila u impresivno jezero koje je postalo oaza u sušnom krajobrazu. Ljudi su putovali iz daleka da vide i cijene njegovu kreaciju, hvaleći njegovu posvećenost i trud. Međutim, Abdullah je uvijek skromno odgovarao da nije on taj koji je stvorio jezero, već da je Bog odlučio da im ga daruje. U njegovim riječima bilo je i nešto važno — voda u jezeru nije bila najčistija, a postojala su i mnogo ljepša prirodna jezera.
- Isprva su ljudi zaista smatrali jezero čudesnim mjestom. No, kako su dolazili Abdullahovi komentari, počeli su da čiste svoje prljave krpe i peru noge u vodi. Ono što je nekad bilo jasno i bistro, postalo je mutno, a netaknuti ambijent jezera polako je nestajao.
Ovo je Abdullahovo razočaranje bilo veće od svega — gledati kako ljudi uništavaju nešto što je on s tolikim trudom napravio. Ali reakcije ljudi bile su upravo takve kakve je i predvidio. Ova priča nosi snažnu poruku o važnosti cijenjenja vlastitog rada i truda. Ako sami ne prepoznamo svoju vrijednost, neće to učiniti ni drugi.
- Žena iz moje priče, baš poput Abdullaha, neumorno je radila, često bez priznanja i podrške. Njezin trud nije bio manje vrijedan zato što nije dobila aplauze ili zahvalnost. Naprotiv, upravo je u njenoj upornosti i sposobnosti da istraje u teškim okolnostima ležala prava snaga. No, bez unutrašnjeg priznanja vlastite vrijednosti, lako se može osjećati kao da je sav taj trud uzaludan.
Ovo nas uči da je ključno biti svjestan i ponosan na vlastiti doprinos — bilo da se radi o poslu, obitelji ili drugim obavezama. Kada sebe poštujemo i cijenimo, šaljemo jasnu poruku i drugima da nas ne mogu tretirati kao nekoga čiji rad nije vrijedan. To je osnova za zdrav odnos i samopouzdanje.
Nažalost, često zaboravljamo na ovu jednostavnu, ali duboku istinu. U mnogim domaćinstvima i zajednicama žene su one koje nose najveći teret, često neprimijećene i neshvaćene. Njihova uloga nije samo podrška drugima, već i temelj na kojem počiva cijeli sistem. Bez njihove energije, žrtve i upornosti, mnogo toga bi se urušilo.
Kroz priču o ženi koja je neumorno radila i o starcu Abdullahu koji je sagradio oazu u pustinji, razumijemo da je samopouzdanje i priznavanje vlastitog truda neophodno za očuvanje dostojanstva i snage. Kada se trud i žrtva ne cijene, lako se gubi smisao, a to može dovesti do psihičkog i emocionalnog sloma.
Zato je važno da svaki pojedinac, posebno oni koji daju najviše od sebe, nauče prepoznati i slaviti svoju vrijednost. Priznavanje vlastite uloge ne znači biti sebičan, već pokazati sebi i drugima da ono što radimo ima smisla i da zaslužujemo poštovanje.
U konačnici, život nije samo o tome koliko se truda uloži, već i o tome da se ta energija cijeni — prvo od nas samih, a zatim i od okoline. Bez toga, može doći do osjećaja iscrpljenosti i nezadovoljstva, što nije ni pravedno ni održivo.
Ova priča ostaje podsjetnik na važnost samopoštovanja i zahvalnosti prema sebi. Jer samo tako možemo imati snage za nove izazove i graditi svoje “jezero” — bilo da je to porodica, karijera ili neki drugi životni cilj — s punim srcem i neprestanim entuzijazmom.
