U današnjem članku donosimo priču o čovjeku koji je decenijama živio u uvjerenju da zna ko je, a onda, jednog običnog dana, shvatio da je čitav njegov identitet izgrađen na laži.
- Rođen kao Amar, odrastao je u maloj bosanskoj varoši u kući bez majke, sa ocem Samir-efendijom koji nikada nije govorio o prošlosti. Zidovi doma bili su ogoljeni od bilo kakvih tragova istorije, kao da je sve prije njega izbrisano. Na pitanja o majci otac bi kratko odgovorio: “Umrla je kad si bio beba.”
Amar je rastao uz svoju nanu Fadilu, koja je pokušala nadomjestiti odsustvo majke – hranila ga je, odgajala i voljela kao rođenog. Ipak, osjećaj praznine nikada nije nestao. U školi je izbjegavao razgovore o porodici i slavlja koja su podrazumijevala okupljanja. Živio je povučeno, bez saznanja da je čitava njegova stvarnost tek fragment jedne mnogo veće priče.
Sve se promijenilo jednog dana kada je, kao student sociologije, čistio stari podrum i pronašao izblijedjelu kutiju. U njoj – papiri, odjeća iz djetinjstva, i jedna fotografija. Crno-bijela slika prikazivala je mladu ženu blagog osmijeha, a iza nje plavom hemijskom pisalo: „Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“ Tog trenutka, sve što je Amar znao o sebi se srušilo.
Suočenje s ocem bilo je neizbježno. Pokazao mu je fotografiju i pitao: „Zašto na slici piše da sam Aleksa Simić?“ Otac je ćutao, ali pod sinovljevim pritiskom, istina je napokon isplivala. Ena, njegova majka, bila je Srpkinja, a Amar je rođen kao Aleksa, kršten u crkvi kako bi udovoljili njenom ocu. Ipak, ni to nije bilo dovoljno – pritisak porodice ju je natjerao da ode. Samir, slomljen njenim odlaskom, odlučio je da sve zakopa i Amar postaje ono što je danas – dijete jednog svijeta.
- Zatečen istinom, Amar nije mogao da pronađe mir. Dani su prolazili u tišini, između džamija i crkava, razapet između vjerskih i identitetskih simbola. Počeo je potragu za Enom. Put ga je odveo do Novog Sada, gdje je Ena živjela, sada kao profesorica njemačkog jezika, bez druge djece. Poslao joj je pismo s jednostavnim pitanjem: „Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Da li ti to nešto znači?“ Odgovor je stigao brzo: „Jesam. Čitam ovo kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“
Njihov prvi susret bio je tih, pun suza i neizgovorenih riječi. Ena je priznala da je pobjegla iz straha. Bila je mlada, zbunjena, pod pritiskom roditelja. Odlazak nije bio lagan, ali nije znala kako da ostane. Amar ju je slušao u tišini. Nije znao da li osjeća mržnju, tugu ili olakšanje. Rekao joj je samo: „Ne mrzim te. Samo ne znam ko sam.“
Ena mu je odgovorila: „Ti si moj sin. I Aleksa, i Amar. Ti si istina.“Vrativši se kući, Amar se suočio i sa ocem. Ovaj put bez ljutnje, ali s jasnoćom. Rekao mu je: „Volim te. Ali nisi imao pravo da mi oduzmeš izbor.“ Otac je plakao. „Bio si sve što sam imao. Bojao sam se da te izgubim. Zato sam te učinio samo svojim.“ Tog dana, prvi put u životu – zagrlili su se.
Danas Amar, ili Aleksa, živi između dva identiteta. Slavi i Bajram i Božić, piše eseje o pomirenju, obilazi grobove oba djeda – i muslimanskog i pravoslavnog. Iako mu u dokumentima i dalje stoji ime Amar, u svom dnevniku potpisuje se kao A. Sehić – spoj svega što jeste. Jer, kako kaže, istina nije uvijek jednostavna, ali je jedina stvar koja nas može osloboditi.
- Ena, s druge strane, živi sa dubokim kajanjima. Godinama je nosila teret odluke koju nikad nije mogla da zaboravi. Bila je mlada djevojka koja je voljela čovjeka iz drugog svijeta, ali nije imala snage da se bori za tu ljubav. Kad se Amar javio, srce joj se steglo. Prvi susret bio je katarza – ne zato što je izbrisao prošlost, već jer je donio priliku za izgradnju nečeg novog.
Danas Ena i njen sin svakodnevno razgovaraju. Grade odnos od temelja, dijele misli, pokušavaju nadoknaditi izgubljeno. „Učim da budem majka poslije 20 godina. Svaki dan je nova lekcija,“ kaže ona.Amar je svoju priču podijelio javno u nadi da će drugi pronaći snagu da traže istinu. Poručuje: „Svako dijete zaslužuje da zna svoje porijeklo. I svaki roditelj zaslužuje šansu za pomirenje. Teško je, ali moguće.“
