U današnjem članku donosimo priču o nevjerovatnoj životnoj borbi, majčinskoj snazi i neraskidivoj vezi između dvije sestre koje su nekada dijelile tijelo, a danas dijele dušu. Kraj 1989. godine bio je prekretnica u životu Vere Korkine iz ruskog grada Čeljabinska.
Vijest da je trudna ispunila ju je radošću i nadom. Maštala je o budućnosti sa svojim djetetom, o prvim koracima, osmijehu, zagrljaju. Međutim, tu radost brzo je zamijenila zabrinutost nakon što je tokom jednog ultrazvučnog pregleda primijetila promjenu u ponašanju ljekara. Njegovo lice više nije bilo smireno – ozbiljno je zurio u ekran, zatim izašao da se posavjetuje s kolegama, a kad se vratio, objavio je vijest koja bi mnoge slomila: Vera nosi sijamske bliznakinje.
- Bez mnogo razmišljanja, Vera je odlučila da trudnoću ne prekida. Nije marila za rizike, komplikacije ni moguće posljedice. Njen odgovor bio je kratak i jasan: „Nosiću ih i rodiću – šta god da bude.“ Bilo joj je jasno da je pred njom neizvjestan put, ali je vjerovala u svoju snagu i u sudbinu.
Djevojčice su rođene 9. aprila 1990. godine. Vera im je dala imena Ana i Tatjana, u znak zahvalnosti babicama koje su asistirale pri porođaju. Svaka je težila oko dva kilograma, a bile su spojene u predjelu stomaka i imale su zajedničku jetru. Iako njihov život nije bio neposredno ugrožen, medicinska situacija je zahtijevala veliku pažnju. Razdvajanje sijamskih blizanaca bilo je u to vrijeme još rjeđe i riskantnije nego danas.
Njihovu situaciju pažljivo je pratio i dr Lev Novokreščenov, hirurg iz Čeljabinska. Imao je ideju kako bi operacija mogla da se izvede, ali nije želio prerano davati lažnu nadu. Kada su djevojčice napunile skoro dva mjeseca, njihovo zdravstveno stanje počelo se naglo pogoršavati. Analize krvi su bile alarmantne. Nije više bilo vremena za čekanje – operacija je zakazana.
Intervencija je trajala satima. Svaki rez, svaki potez morao je biti izuzetno precizan. Hirurg i njegov tim suočavali su se s ogromnim pritiskom jer je najmanja greška mogla imati tragične posljedice. Na kraju, uspjeli su – Ana i Tatjana su razdvojene i stabilne. Bio je to trijumf medicine, ali i ljudske odlučnosti.
- Godinama kasnije, djevojčice nisu znale istinu o svom porijeklu. Njihova majka im je govorila da su ožiljci na stomaku rezultat obične operacije. Tek u tinejdžerskom dobu, sa trinaest godina, saznale su šta su preživjele. Istina ih je duboko potresla, ali i učvrstila njihovu zahvalnost prema majci i ljekarima.
U djetinjstvu su bile gotovo identične – nosile su istu odjeću, imale iste frizure, govorile istim tonom. Bile su poput jednog bića. No, kako su rasle, razvijale su sopstvene ličnosti. Svaka je krenula svojim putem, ali su ostale izuzetno povezane. Majka Vera ostala je njihov najveći oslonac. Otac ih je napustio čim je saznao za dijagnozu, a kasnije, iako je povremeno dolazio, njegovo ponašanje bilo je toliko negativno da su kontakti potpuno prestali.
Danas, sa 35 godina, Ana i Tatjana i dalje osjećaju neraskidivu vezu. Komuniciraju svakodnevno, rijetko se svađaju, i često imaju osjećaj da osjećaju jedna drugu i na daljinu. Taj osjećaj najintenzivnije je došao do izražaja kada je Ana zatrudnjela. Iako Tatjana nije bila trudna, osjećala je identične simptome – mučninu, vrtoglavicu, pa čak i bolove tokom porođaja. „Kao da sam i ja rađala, iako sam samo sjedila pored nje“, rekla je kroz osmijeh.
Ana je rodila dvoje djece – sina Timura 2022. godine i kćerku Darinu u aprilu 2025. U oba porođaja, Tatjana je bila uz nju, ne samo kao sestra, već kao emocionalna podrška koja se rijetko viđa.
Put do majčinstva za Anu nije bio lak. Imala je problema sa jajovodima i godinama pokušavala zatrudnjeti. Najveći strah je osjećala na svakom ultrazvučnom pregledu – bojala se da će čuti ono isto što je čula njena majka: „Nosite sijamske blizance.“ Strah ju je obuzimao do te mjere da su je ljekari morali umirivati.
Nažalost, dr Lev Novokreščenov, čovjek koji im je spasio život, nije doživio da vidi Aninu djecu. Ipak, njegova kćerka, takođe ljekar, ostala je u kontaktu s porodicom. Ta veza danas simbolizuje ne samo medicinsku tradiciju, već i ljudsku bliskost koja prevazilazi godine, profesije i sve prepreke.
