Pružiti ruku i pomoć, onoliko koliko možemo, kada su drugi u nevolji se često vrati još veći donbom baš koa što se desilo baki i deki iz naše priče koji su sa siromašnim komšijama podiijelili svoj skromni obrok.
Ovo je priča o dvoje starijih osoba koje su posjedovale malo, ali su dale sve što su imale, a dobile više nego što su očekivale. Na samom kraju sela, u maloj, napuštenoj kući, baka Milka i djed Stojan proslavili su Badnjak po svom načinu znanja. Zima je bila oštra, a njihovi prihodi jedva su bili dovoljni da pokriju troškove lijekova i struje. Međutim, Milka je više od mjesec dana odbijala raspravljati o sitnim detaljima, ne govoreći ništa. Željela je nešto izvanredno što bi barem za Božić bilo na njihovom stolu.
Uspjela je kupiti kokoš, olovku i pribor za pravljenje češnjaka. Dok je vadila pečenje iz stare peći, Stojan ju je pitao zna li što je potrebno, isplati li se slaviti barem jedan dan svake godine. Kuća je bila preplavljena mirisom hrane i paljenja tamjana. Na Badnjak su se svečano otvorila vrata, upalila se svijeća, a njihova lica obasjala je mirna sreća koju samo godine mogu shvatiti. Posjedovali su mnogo, ali na ovom mjestu osjećali su blagostanje. Međutim, taj sklad nije dugo trajao. Zlokobni zvukovi mogli su se čuti s druge strane granice. Njihova susjeda, Danijela, bila je u dvorištu s troje male djece.
Djeca su pitala zašto nema mesa, netko ih je zaboravio. Daniela ih je utješila rekavši da će graha biti dovoljno, ali glas joj je i dalje drhtao. Milka i Stojan samo su se gledali. Miris pečenja bio je ugodan prije samo nekoliko minuta, ali sada im je postao problem. Stojanov nož za večeru bio je u upotrebi, a Milka je već obrisala suze zatvaranjem rupčića. Pedeset godina zajedničkog života pružilo im je priliku da se upoznaju bez potrebe za razgovorom. Shvatili su da ne mogu jesti dok im djeca spavaju pored njih, pa su to i učinili. Milka je uzela složenac koji je sadržavao piletinu, kruh i većinu češnjaka. Dali su samo porciju kruha i sira. Pozdravila je Danielu preko ograde, rekavši im da je starija od njih i da ne voli masnu hranu, rekla je da će je donijeti djeci.
- Mlada žena je odbila prijedlog, primila ih za ruke, ali oni su i dalje ustrajali. Njihova večera te večeri bila je prazna, ali puna uma. Vratili su se istim putem do rezidencije gdje je na stolu još uvijek treperila samo svijeća. Milka se pretvarala da se smiješi, ali je priznala da nisu gladni, jer su bili presretni. Opustili su se i otišli u krevet, misleći da će uživati u Božiću uz čaj i somun, sami, ali u miru. Hladan, svijetao izlazak sunca na Božić. Obukli su svoju najtrošniju odjeću i zapalili vatru. Na stolu za večeru bio je dostupan samo čaj od lipe.
Stojan je bio nezadovoljan rezidencijom, prsti su mu se malo tresli, mislio je da bi mu pristajalo da službeno slavi ako netko drugi sudjeluje. Rijetko se tko brinuo za siromašne. Pozdravljali su se tijekom slavlja, bez ikakve posebne ceremonije ili ukrašavanja. Dok su se spremali pojesti malu količinu kruha, izvana se začuo zvuk. Ne tipičan zvuk, već harmonika, govor i smijeh. Vrata su bila zapečaćena. Milka se uplašila, pomislila je da postoji problem. Stojan se pojavio i ostao je bez riječi.
Gotovo svi stanovnici sela sudjelovali su u napredovanju. Na čelu kolone bio je Rade, najbogatiji čovjek u selu, pored njega Danijela, kojoj je sada sreća tekla niz lice. Rade je na plećki imao pečeno prase koje je još bilo toplo. Nakon njega, slijedile su žene s košarama punim svile, cipela, kolača, boca vina i rakije. Također su opskrbljivale hranom, brašnom i drugim potrepštinama koje su Milki i Stojanu nedostajale u osnovnim potrepštinama. Rade je komentirao bučnu božićnu proslavu rekavši da su čuli što su postigli prethodne noći.
Izjavio je da selo neće imati ovlasti dopustiti da najznačajnije osobe u tom kraju gladuju na praznik. Stojan nije mogao govoriti. Suze su mu tekle niz lice dok su ljudi prolazili pored dvorišta i smještali se u njihovu malu kuću. Veličina stola bila je premalena za svu hranu. Bila je dovoljna za višestruke pauze. Daniela je zagrlila Milku i objasnila da je sve obavijestila o pravoj prirodi njihovih postupaka. Tog dana, njihov dom postao je najradosniji u selu. Harmonika je svirala, ljudi su mu se rugali, a Stojan je sjedio na stolu, lice mu je bilo prekriveno dlanovima.
Izjavio je da misli da im nešto nedostaje, ali u stvarnosti su imali sve: ljude. Kad su gosti otišli, Milka je pregledala cijeli hladnjak i ostavu. Upozorila je Stojana na ono što se dogodilo tog dana: Kad pustiš ruku iz slučaja dara, trebao bi je pustiti i iz slučaja primanja dara. Ova pripovijest ne govori o nadnaravnom čudu koje se dogodilo na nebu, već o ljudskom čudu koje se dogodilo među pučanstvom… kada netko odluči biti dobar, čak i kad nema ništa.
