U današnjem članku donosimo priču o ljubavi koja prkosi vremenu, ratu i sudbini. Ova životna ispovijest, iako lična, nosi univerzalnu poruku o tome koliko duboko može biti usađena prva ljubav toliko snažno da čak ni decenije, ni granice, ni porodice ne mogu izbrisati ono što je jednom bilo iskreno i čisto.
U malom bosanskom mjestu, među brdima i starim kućama, odrasli su Edin i pripovjedačica ove priče. Njihova veza nije bila samo mladalačka zaljubljenost – bila je to duboka, životna povezanost koja je zadivila sve oko njih. Ljudi su govorili da su najljepši par u Jugoslaviji, kao stvoreni jedno za drugo. Zajedno su prolazili kroz školu, prve ljubavi, suze i snove. Njihova budućnost bila je iscrtana planovima o zajedničkom životu, braku i porodici. I činilo se da ih ništa ne može razdvojiti.
- Ali onda je došao rat. Kao nož kroz tišinu, presjekao je njihovu bajku. Sve se raspalo u trenu – granate su padale, ljudi nestajali, povjerenje među komšijama nestalo. Edin je otišao na front, a nju su roditelji u panici poveli za Srbiju. Nije imala vremena ni da se oprosti, ni da ga pronađe, ni da sazna da li je ostao živ. Ostala je bez riječi, bez puta, bez nade.
U Srbiji je pokušala da nastavi. Udala se za čovjeka koji ju je poštovao, osnovala porodicu i preselila u Kragujevac. Promijenila je prezime, ali nikada nije uspjela da promijeni srce. U tišini noći, kada bi svi zaspali, krišom bi otvarala stari album – njihovu zajedničku fotografiju, onu na kojoj on nosi sako koji mu je sama sašila, a ona osmijeh kakav više nikada nije imala. Sjećanje koje nije prestajalo da boli.
Godine su prolazile – pune rutine, porodičnih obaveza, svakodnevnih radosti i tuge. A onda, jednog dana, dok je mijesila hljeb, muž joj je tiho rekao: “Traži te neki čovjek. Kaže da nema ruku. I da te dugo traži.” U tom trenutku sve se prelomilo. Nije morala da pita ko je. Znala je – to je Edin.
- Drhtavih ruku, bez daha, sela je. Srce joj je udaralo kao da će iskočiti iz grudi. Kada je mužu objasnila ko je Edin, nije bilo ni vike, ni bijesa. Samo tišina i jedno tiho priznanje – da nikada nije mogla zaboraviti onoga kome je srce prvo pripadalo.
Edin je godinama tragao za njom. Rat mu je oduzeo ruku, ali ne i volju da je pronađe. Bio je u bolnicama, živio u Njemačkoj, ali ju je stalno tražio. Ljudi nisu znali njeno novo prezime, pa mu je svaka potraga bila uzaludna. Sve dok jednog dana nije sreo njihovu staru prijateljicu, koja mu je rekla gdje se nalazi. I on je došao, ne znajući hoće li ga dočekati suze, bijes, ili prazno dvorište.
Stajao je ispred njene kapije – bez jedne ruke, ali sa istim onim očima iz mladosti. Pogledao ju je i rekao: “Nisam želio da umrem, a da te ne vidim još jednom.” Nije bilo potrebe za riječima. Samo su plakali. Sjedili jedno pored drugog i ćutali o svemu što se nikada nije stiglo reći. Vrijeme više nije bilo važno, prošlost nije boljela, a sadašnjost je, bar tog dana, bila tiho pomirenje sa onim što je moglo biti.
Pitanje da li bi mu se vratila nema jasan odgovor. Ona sada ima porodicu, djecu, unuke. On je sam. Ipak, povremeno razmijene pismo, staru sliku, neko sjećanje. Bez prelaženja granica, bez skrivanja. Samo tiho prisjećanje na ono što je nekada postojalo.Jer, kako i sama kaže – niko je nikada nije volio kao Edin. I niko je nije gledao tim pogledom, punim tuge, nježnosti i tihe patnje. Pogledom koji je govorio više od svih izgovorenih riječi u životu.
