U današnjem članku donosim priču o jednoj tišini koja je glasnija od riječi, o porodici Ogrešević iz malenog sela u Krajini.
- Arifa i Mehmed, skromni ljudi čiji su životi isprepleteni mukotrpnim radom i ljubavlju prema djeci, danas žive u sjeni gubitka koji ih je duboko obilježio. Njihov sin je otišao prije sedam godina, bez ijednog pozdrava, bez objašnjenja, ostavljajući za sobom prazninu koja se ne može ispuniti.
Njihov dom, nekada ispunjen radošću i dječijim smijehom, danas je tiho mjesto preplavljeno brigom i tugom. Arifa, držeći ruke stisnute u krilu, šapatom govori kako se nikada nisu posvađali, već je sin jednostavno nestao. Njen muž Mehmed, pogođen moždanim udarom prije tri godine, nemoćno sjedi pored nje. Iako ne može govoriti, njegova tuga jasno se čita na licu, dok Arifa u tišini nosi težinu njihove porodične tragedije.
Život ove porodice nije samo ispunjen tugom zbog odsutnosti sina, već i svakodnevnom borbom sa siromaštvom i bolešću. Mehmed je potpuno zavisan od njege, nesposoban da se samostalno kreće ili izrazi, dok Arifa, i sama bolesna, neumorno brine o njemu dan i noć. Bez stalnih prihoda i bez plodne bašte koju je Arifa godinama održavala, oslanjaju se na dobrotu komšija i rijetkih prijatelja. Svaki dan za njih je borba za osnovne potrebe — lijekove, hranu, snagu.
- Ipak, najdublja rana koju nose nije ni materijalna ni fizička — to je rana koju im je ostavio njihov sin. Arifa govori kako su ga znali viđati u gradu, ali bi on prelazio na drugu stranu ulice da ih ne sreće. Taj bol i odbacivanje teško joj padaju, jer je kao majka uvijek željela samo jedno — da ga vidi, da zna razlog njegovog odlaska, da čuje iskreno objašnjenje. “Samo želim da ga vidim. Ne tražim ništa, samo da znam zašto je otišao. Ako sam pogriješila, da mi kaže… da umrem mirna.” Ove riječi odražavaju neugaslu nadu i želju za razumijevanjem koje svakog dana nosi u srcu.
Majčinska ljubav ovdje je snaga koja ne posustaje ni nakon toliko godina tišine i bola. Arifa ističe kako bi svom sinu oprostila sve — sve što je rečeno i učinjeno, sve te godine u kojima nisu imali kontakt. “On ima gdje da se vrati. Vrata su mu uvijek otvorena.” Ta vrata simbolizuju neiscrpnu spremnost majke da prihvati svoje dijete bez obzira na sve, da ga zagrli i na taj način donese mir svom suprugu Mehmedu, kojem je sin, sada više nego ikada, potreban.
Sedam godina odsustva sina nisu izbrisale ljubav koja obavija ovaj dom. Neizvjesnost je možda najteža kazna za roditelje poput Arife i Mehmeda, jer svaki dan donosi isti teret neznanja i nade. Dok sjednu u svojoj skromnoj sobi, okruženi starim fotografijama koje čuvaju uspomene na srećnija vremena, njihova jedina želja ostaje nepromijenjena: da njihov sin, makar još jednom, pogleda u njihove oči i pokaže da je dobro.
Ova priča je tihi apel na snagu roditeljske ljubavi, na njenu neuništivost uprkos udaljenosti, povredama i godinama šutnje. Pokazuje koliko majka može čekati, koliko može trpjeti i voljeti bezuslovno, čak i onda kada svi drugi odustanu. Arifa i Mehmed su simbol te vječne majčinske nade i bola koji nikada ne prestaju, jer, bez obzira na sve, majka uvijek čeka.
Njihov život podsjeća nas da su ljudske priče ispunjene nijansama tuge, praštanja i nade, te da iza svakog nestanka stoje neizgovorene riječi i neizbrisive uspomene. U ovom malom selu u Krajini, tišina koju žive Ogreševići nosi sa sobom težinu godina, ali i neugaslu snagu ljubavi koja ih i dalje drži zajedno
