U vremenu kada se veze grade godinama, a ni tada ne traju, Mejasa se oženio nakon samo šest dana poznanstva. Bez puno razmišljanja, bez velikih planova, samo srcem i vjerom.
Mejasa iz Gradačca, obična, a tako posebna žena, pokazala je kako se u inozemstvu može živjeti kao kod kuće – ne samo kuhanjem i govorom, već i dušom. Njena priča je poput onih starih bajki o nevjerojatnim cestama, hrabrim odlukama i ljubavi koja se rađa u šest dana i traje cijeli život
- Baš kao nekada kada su se brakovi dogovarali uz kavu i razgovore roditelja. Taj čovjek, kojeg je jedva poznavala, pokazao se kao najbolji izbor – nježan, pun podrške i spreman da s njom podijeli sve – život, dom, sjećanja na Bosnu.Kad je stigla u Njemačku, život nije stao – samo je promijenila adresu. Nova kuća, veliko dvorište… A onda je, šetajući sa suprugom, ugledala sobičak koji ju je podsjetio na mutvak – staru ostavu iz djetinjstva.
Taj je trenutak bio prekretnica. I ništa više nije bilo isto.Počela je od vizije, a završila sa sobom koja miriše na Bosnu. Vezeni jastuci, ćilimi, rukotvorine, sve što podsjeća na dom, Mejasa je brižno slagala jedan po jedan. Taj prostor nije bio samo estetski – bio je to duhovno utočište, mali raj u kojem sve ima smisla.
Njezin suprug bio je oduševljen, ne samo rezultatima, već i činjenicom da je u njoj probudio talent za pisanje pjesama, izražavajući emocije kroz tekstove koje prije nije imala potrebu izgovarati.Mejasa ne čuva tradiciju samo u sobi – ona je živi. Gradi zimnicu, kuha na starinski, obrađuje vrt i s ljubavlju sadi voće i povrće – baš kao nekad kod kuće.S Nijemcima razmjenjuje recepte, divi se njihovoj preciznosti, ali ostaje vjerna bosanskoj kuhinji. I upravo tom razmjenom gradi mostove – ne samo među državama, nego i među ljudima.
- Ne bježi od modernog života, ali ne dopušta da joj otme korijenje. Spojila je dvije kulture u jednu, ali se nije odrekla sebe. U njenom domu nema previše raskoši, ali ima duše, osmijeha i mirisa kruha koji podsjeća na djetinjstvo.Mejasa je pokazala da se može biti moderna žena, živjeti u razvijenoj zemlji, a opet pjevati sevdalinke, spremati sarmu i držati vezeni stolnjak koji je nekada vezla babina ruka.
Priča o Mejasu iz Gradačca nije samo žena u inozemstvu. Priča je to o snazi identiteta, o ljubavi prema korijenima i o tome kako ni kilometri, ni jezik, ni različiti običaji ne mogu izbrisati ono što nosimo u sebi.U njezinoj se spavaćoj sobi pojavila soba puna uspomena. U njenom vrtu raste paradajz, ali i nada da tradicija može živjeti i tamo gdje se za Gradačac ne zna. A u svom srcu – Bosna, kao i prije, samo možda još jača.Jer kada znaš tko si i odakle dolaziš, ni svijet te ne može promijeniti – ali ti svojim primjerom mijenjaš svijet.
