U današnjem članku donosimo toplu i dirljivu priču iz jednog sela blizu Kladnja u Bosni i Hercegovini, gdje žive supružnici čiji život oslikava snagu ljubavi, dobrote i nesebičnosti.
Paša i Munib, par u braku već više od četiri decenije, nisu imali svoju biološku djecu, ali su svoj život ispunili toplinom koju mnogi teško dosegnu. Paša, porijeklom iz Mrkonjić Grada, i Munib, rođen u Kladnju, upoznali su se u Vlasenici, gdje je Munib radio. Njihovi putevi su se spojili gotovo sudbinski, a od tada, kako Paša kaže, nisu se razdvajali.
- Iako bez djece, njihov dom nikada nije bio prazan. Prije tridesetak godina, sudbina im je poslala najveći izazov i istovremeno dar. Naime, jedna starija žena, nesposobna da se brine o svojoj unuci, ostavila je četveromjesečnu bebu samu. Taj trenutak promijenio je živote Paše i Muniba. Paša je, potresena situacijom, odlučila da preuzme brigu o djevojčici. Iako nije bilo lako – beba je plakala, odbijala hranu, tražila majku – Paša nije odustajala. Uz mnogo truda, ljubavi i strpljenja, uspjela je da joj pruži ono najvažnije: osjećaj sigurnosti i pripadnosti.
Djevojčici su dali novo ime – Samira. Iako joj je pravo ime bilo Hadžira, Paša je željela da joj daruje ime koje će nositi ljepotu novog početka. Od samog početka, Samira je bila kao njihovo dijete. Njena prva riječ bila je “mama”, upućena Paši. Živjeli su u miru i ljubavi sve dok se nije desio bolan preokret. Nakon rata, njeni biološki roditelji su saznali gdje se Samira nalazi. U jednoj noći, bez najave i objašnjenja, došli su i odveli dijete. Paša i Munib su ostali slomljenog srca.
Pokušali su uspostaviti dogovor – da Samira provodi dio vremena s njima, ali su roditelji uskoro nestali bez traga, prekinuvši svaki kontakt. Iako fizički odvojeni, veza između Paše i Samire nije nestala. Paša joj nikada nije krila istinu, jer je vjerovala da je iskrenost važnija od sebične potrebe da je zadrži samo za sebe. Zadržala ju je u srcu, nadajući se da će je jednog dana ponovno vidjeti.
- Godine su prolazile. Paša je nastavila svoj život u tišini i sjećanju. A onda, jednog dana, stigla je poruka na Facebooku. Ime pošiljaoca bilo je Samira Šahinović. U prvi mah, Paša nije prepoznala ko je u pitanju. No kad je zazvonio telefon i s druge strane se čulo: “Majko, sećaš li me se? To sam ja, Samira”, emocije su je preplavile. Ponovno su se povezale, ovog puta kao odrasle osobe, sa svojim životima i iskustvima, ali s istom vezom koja nikada nije oslabila.
Samira sada živi u Belgiji, udana je i ima svoju djecu, a Pašu smatra svojom pravom majkom. Redovno se viđaju – nekad u Bosni, nekad u Belgiji. Veza među njima je sada čvršća nego ikada. Čak i Samirin biološki otac danas dolazi u posjetu Paši, svjestan da je upravo ona bila ta koja je dala njegovoj kćeri sigurnost, ljubav i dom u najranijem i najvažnijem razdoblju njenog života.
Ova priča nije samo o dvoje ljudi i djetetu koje su odgojili – ona je svjedočanstvo da prava porodica nije uvijek određena biološkim vezama, već onim što nosimo u srcu. U vremenu kada mnogi zaboravljaju na vrijednosti poput požrtvovanosti i brige za druge, Paša i Munib su živi dokaz da i bez svoje djece, čovjek može postati roditelj – onaj pravi, istinski, iz ljubavi. Njihova ljubav prema Samiri nije imala uvjete, rok trajanja niti granice. I baš zato je ostala snažna, bez obzira na udaljenost i godine koje su prošle.
Njihova priča nas podsjeća da je najvažnija stvar koju možemo nekome dati – dom pun ljubavi. I da se istinska sreća često ne nalazi u onome što smo planirali, već u onome što je neočekivano stiglo na naša vrata, a što smo imali hrabrosti prihvatiti.
