Stari ljudi se gube u našem društvu i napuštaju jer je sistem svuda zakazao i pokazao da ne može da ispuni osnovne ljudske potrebe. Danas otkrivamo jednu lijepu priču.
Sedam godina bio sam s gospođom Patterson, starijom ženom koja je bila krhka i imala je posjetitelje samo kada im je trebao novac. Dolazili bi s nasmiješenim licima, odlazili bi s omotnicama u džepovima i nestajali bi na dugo vremena, ostavljajući je samu kraj prozora bez ikoga tko bi joj se vratio. Posjedovala je bogatstvo, ali joj je nedostajala toplina, s vremenom sam postao jedini korisnik njezinih usluga. Zajedno smo kuhali, sudjelovali u društvenim igrama, razgovarali tijekom večeri i iako mi je nedostajala osobna obitelj, s njom sam prvi put osjetio da sam povezan s nečim većim od sebe, s njom sam osjetio da moj život ima svrhu.
Kad je nedavno preminula, bio sam šokiran, ali i dalje neometan ponašanjem obitelji tijekom sprovoda. Pjevali su teatralno, grlili su se pred ljudima, ali nisam primijetio nikakvu tugu u njihovim očima – samo pohlepu i nestrpljivost, kao da očekuju da će nešto biti podijeljeno. Putovao sam kući, iscrpljen i bez ičega, pokušavajući shvatiti kako dalje bez nje, međutim, zvono na vratima je iznenada zazvonilo. Provirio sam kroz njega – vani su bila dva policajca, jedan od njih je mirno rekao: “Jeste li bili skrbnik gospođe Patterson?” U tom trenutku, noge su mi bile odsječene. Nisam imao priliku pravilno odgovoriti jer su uzviknuli: “Morate nas otpratiti.”
Kad sam ušao u njezinu rezidenciju i ugledao cijelu njezinu obitelj okupljenu tamo, vrisnula je: “Ona je!” Smješten sam usred dnevne sobe gospođe Patterson, okružen njezinom obitelji koja me gledala kao da sam najgori kriminalac, dok su policajci sjedili sa strane i promatrali svaki odgovor. Srce mi je kucalo toliko intenzivno da sam mislio da će ga svi čuti, a osim toga, ruke su mi se tresle dok sam pokušavao shvatiti što se događa i zašto sam doveden ovdje. Njezina kći, koja je imala stoički izgled i iznimno njegu kose, krenula je prema meni i počela vikati kako sam manipulirao njezinom majkom, kako sam se “ušuljao u kuću” i da sam vjerojatno imao skrivenu namjeru.
- Govorila je brzo, glasno i s takvim samopouzdanjem da se činilo kao da taj govor vježba godinama. Pokušao sam govoriti, ali nitko nije obraćao pažnju. Sinovi su se međusobno ispitivali, a jedan od njih je čak rekao da sam “njegovateljica koja misli da je dio obitelji”. Te su mi riječi nanijele više boli od svih optužbi. Tada je jedan od policajaca podigao ruku i zatražio da svi šute. Iz džepa je izvukao fascikl, rekavši da su tamo jer je gospođa Patterson ostavila formalnu oporuku, zajedno s nekoliko dodatnih dokumenata koje moraju ovjeriti sve uključene strane.
U tom trenutku buka u sobi znatno se smanjila. Odvjetnik, koji je posljednjih nekoliko minuta sjedio u tihom kutu, ustao je i počeo čitati. Prvo je opisao osnove, dom, ušteđevinu, umjetnost, a zatim me je pozvao po imenu. Nije li to očito? Primijetila sam kako mi se želudac sve više steže dok su se pogledi svih ostalih usmjeravali na mene. U oporuci je pisalo da sam jedina osoba koja se godinama posvetila brizi za gospođu Patterson bez ikakve motivacije, da sam je posjećivala kada je bila bolesna, usamljena i ozlijeđena te da sam joj vratila osjećaj da je dio obitelji koju je prethodno izgubila. Dokumentirala je da su je njezina vlastita djeca tražila samo za financijsku pomoć, dok sam ja tražila nju.
Zatim je došao dio koji je doveo do pravog kaosa. Dala mi je većinu svoje imovine, uključujući kuću i većinu svog novca, kao i ostatak svoje imovine. Njezina obitelj je ostala bez riječi, a kći je počela vikati da je to nemoguće, da sam je prisilila na to i da će me tužiti. Odvjetnik je zatim objasnio da postoje videozapisi i pisma koja je napisala gđa. Patterson, a ti dokumenti detaljno objašnjavaju odluku koju je donijela i razloge zašto želi izbjeći da njezina obitelj primi bilo kakvu dodatnu odštetu.
Jedan od sinova priznao je da to ne može osporiti jer nema načina da to učini. Policija je objasnila da se ne smatram osumnjičenikom, već zakonitim nasljednikom, te da me stoga moraju braniti jer je obitelj već pokušala potkopati oporuku nasiljem. U tom trenutku shvatio sam da nisam u opasnosti – bio sam sudionik istine koju su željeli izbjeći. Kako su razgovori napredovali, moj pogled je pao na praznu stolicu koju je gđa. Patterson uvijek zauzimala. U glavi sam čuo glas njezine mirne i tople prirode, koji me ohrabrivao da se ne bojim i uvjeravao me da je učinila ono što je smatrala prikladnim. Na kraju je policija zatražila da obitelj napusti rezidenciju, jer nisu imali ovlasti da tamo ostanu.
Njena kći je izjurila, prijetila je pravnim postupcima i odvjetnicima, ali u njenom glasu više nije bilo sigurnosti, samo neuspjeh. Bila sam sama u rezidenciji, okružena tišinom koja je sada imala drugačiji ton. Sada je bila ispunjena toplinom i zadovoljstvom, umjesto da ostane prazna i apatična. Sjela sam na kauč i prvi put zaplakala bez straha, znajući da nisam pogriješila što sam ostala s nekim drugim umjesto da odem. Kasnije sam otkrila pismo koje je napisala posebno za mene. U njemu je pisalo da sam joj obnovila vjeru u čovječanstvo, da sam joj kći koju je izgubila i da se nada da ću nastaviti život bez žaljenja ili straha.
Nisam odmah postala bogata zahvaljujući luksuzu, ali sam dobila nešto značajnije – potvrdu da je čin ljubaznosti i dalje važan, čak i kada se čini da nitko ne želi to priznati. Oni koji su mislili da mogu sve pojesti, ostali su bez ičega. Danas, kad god me netko pita tko je gospođa Patterson, kažem istinu. Bila je žena koju je obitelj ignorirala, ali koja je u konačnici sama birala s kim će biti povezana.
