Ne kaže se bez razloga da ne treba suditi knjizi po koricama, a tako i ljudima. Naime, ovaj mladić je veći dio svog života mislio da je njegov djed škrt čovjek, ali mu je onda djed pokazao da ipak to nije tako.
Cjelokupnu profesionalnu karijeru mog djeda proveo je u inozemstvu, u Njemačkoj, gdje se posvetio teškom radu, daleko od kuće i obitelji. U zemlju se vratio tek nakon što je primio svoj prihod – koji je obično iznosio oko 500 eura mjesečno, što je predstavljalo stabilnost. Međutim, unatoč sigurnosti povezanoj s tim, nikada nije izrazio nikakvu želju podijeliti novac ni s kim, ni sa mnom ni s ostatkom obitelji.
Kao dijete često sam tražio sitnice – novac za slatkiše, novi strip ili mali džeparac za izlazak. Svaki put bi me prekinula ista izjava koju bih na kraju prezreo: “Radi i zaradi novac. Nitko mi ga nije dao.” Dugo sam ga smatrala hladnim i neinteligentnim zbog toga. Po meni je bio čovjek bez strasti, bez razumijevanja za dječje želje i radosti. Izbjegavao sam ga. Činilo se da njegova šutnja nije imala nikakav učinak na mene, njegov pogled kao da nema svrhe, a u meni se skupljao bijes jer nisam mogla shvatiti.
Završio sam školovanje, upisao sam fakultet. Borio sam se gdje sam mogao, izbjegavajući zahtjeve za pomoć. Bilo je slučajeva kada sam skoro odustajao, ali sam se ipak borio za svoj put naprijed, jer sam vjerovao da nema alternative. Kad sam stekao diplomu, obitelj se okupila na proslavi ovog značajnog događaja. Djed je stigao, naravno, bez ikakvih promjena – ostao je ozbiljan, tih i bez riječi, sav u svom starom kožnom kovčegu. Isti se pojedinac prije mnogo godina pojavio pred njegovim nogama, kao da ga je život obezvrijedio.
Pozdravio me, kako je to uobičajeno, bez emocija. Samo mi je pokazao svoje rame. Pogledao me u oči i rekao nešto kratko: “Imat ćeš posao”. Novac je bio u vrijednosti od 10.000 eura. Bilješke su bile uredno organizirane i pažljivo pohranjene. Nisam mogao govoriti. Promatrao sam njega, zatim torbu, pa natrag. Tada je prvi put rekao nešto što je na mene djelovalo dublje od bilo koje kritike ili nedostatka šutnje: Svaki mjesec polažem 10 eura na bankovni račun.
Od prvog dana odlučio sam se povući. Nisi bio svjestan ovoga, ali svaki put kad sam te odbio pustiti, rekao sam da umjesto ne, samo za kasnije. Namjeravao sam ti dati svoj. U tom slučaju sve mi je postalo jasno. Sva odbijanja, uključujući stalnu šutnju i ozbiljnost, nisu bila pokazatelj hladnoće. Iskorišteni su da bi se pokazala njegova zabrinutost. Nije bio svjestan riječi “Volim te”, ali je znao kako šutjeti dok polaže 10 eura. Svaki mjesec. Zauvijek.
Svaki pogled koji mi je uputio, svaka tišina, bili su očitiji. Shvatio sam da me nije štitio novcem, nego me učio vrijednosti napora. Umjesto da me da, pripremao se za moj pravi trenutak. Taj novac nije bio samo instrument pomoći. Predstavljao je posvećenu, dugoročnu obvezu. Ta torba, koja je prije služila kao običan, dnevni predmet, sada je postala nešto značajnije od običnog spremnika strpljenja, odanosti i brige koja se ne može dokazati, ali ipak postoji. Od tada ga drugačije doživljavam. Više nije jednostavno služio kao stariji čovjek koji mi nikada nije platio ni penija za sitniš.
On mi je bio tihi pomoćnik, stup koji je bez agresivnog ponašanja gradio moje temelje. Stekla sam spoznaju da ljubav može biti mala. Nije potrebno to iskazivati riječima ili darovima. Povremeno preskoči: u mraku, u sporu, za 10 eura mjesečno razilaženja, u spremniku koji čeka prigodnu priliku za izlaganje. Moj djed je imao svo znanje. Razumio je kada sam ga trebao. Shvatio je da me mora iznevjeriti, inače ne bih znao ustati. Shvatio je da će doći dan kada će bez riječi predati ono što je godinama čuvao – meni. Danas, kad ga promatram, više ne vidim starijeg čovjeka sa strogim pravilima. Primjećujem najinteligentniju osobu u svom životu. Promatram romansu koja nije zahtijevala priznanje. I ovo je najvažnija, najkorisnija lekcija koju sam mogao naučiti.
