Koliko je priroda moćna i čudesna ljudi često zaboravljaju i uništavamo našu planetu svojim ponašanjem. Danas vam donosimo jdnu priču iz Gornjeg Vakufa u kojem se desio nesvakidašnji događaj.
Ono što se dogodilo na plantaži lješnjaka izazvalo je strah, pitanja i brojne teorije, jer se priroda u jednom trenutku pojavila na nepredvidljiv način. Na imanju obitelji Zulum pojavila se znatna pukotina u središtu zemlje. Bila je duboka, mračna i poplavljena vodom, a pogled je vlasnika, Mirsada Zuluma, ostavio bez riječi.
Kad ga je sin zamolio da dođe vidjeti što se dogodilo, Mirsad nije mogao ni pomisliti što će pronaći. Opisao je iskustvo kao da mu se “noge odsijecaju”, jer je tlo pred njegovim očima postajalo prazno, ostavljajući za sobom prazninu. Ono što je dodatno šokiralo sve prisutne bila je lješnjak koja se nalazila odmah izvan granice rupe. Unatoč urušavanju tla, stablo je i dalje zadržalo svoj položaj, pognuto, ali i dalje nagnuto, kao da prkosi prirodnim silama.
Volumen rupe nije bio točno poznat. Bacanjem kamena u ponor uočeno je da je dubina ponora veća od vidljivih 3 metra. To je dovelo do osjećaja dvosmislenosti, jer nitko nije znao hoće li se rupa proširiti ili će imati određenu dubinu. Neobična vijest o događaju brzo se proširila među stanovnicima. Ljudi su počeli davati vlastita objašnjenja. Neki su mislili da je to prirodni tok događaja, poput ispiranja tla s tla i stvaranja ponora. Međutim, neki su ljudi odmah prihvatili folklorna vjerovanja, vjerovali su da ovi događaji posjeduju simbole i poruke.
- Jedna starija žena iz tog kraja sjetila se riječi svojih predaka, rekla je da kada se zemlja počne ustajati, to uvijek predviđa nadolazeći značajan događaj. Ova tumačenja imala su određenu težinu, jer se u bosanskoj kulturi ovakva stvar obično shvaća kao znak nevolje. Unatoč činjenici da su ta vjerovanja naizgled bila luda, ipak su izazvala određeni nemir i strah među stanovništvom. Cijela zajednica počela je vjerovati da postoji značajniji događaj od pukog prirodnog fenomena.
Mirsad nije mogao mirno promatrati propast svoje nacije. S pratiteljem je pokušao popuniti prazninu bacanjem kamenja, međutim to nije uspjelo spriječiti širenje bolesti. Međutim, njegovi obližnji stanovnici savjetovali su mu da ne nastavlja na taj način bez stručne pomoći. Izražena je zabrinutost da bi nepažljivo zatrpavanje dovelo do većeg pada tla i predstavljalo prijetnju sigurnosti ljudi i zgrada u blizini.
Zajednica je prepoznala da im je potrebna stručna pomoć. Očekivali su dolazak geologa i stručnjaka koji bi procijenili situaciju i odgovorili na pitanja koja su svima bila na umu: hoće li se rupa nastaviti širiti, hoće li predstavljati prijetnju kućama i imanjima u tom području ili je to izolirana pojava koja se može kontrolirati? Ova pojava postala je upozorenje na moć prirode i njezin nedostatak predvidljivosti. Dok su neki pokušavali pronaći racionalna objašnjenja, drugi su prihvatili vjeru i strah.
Unatoč različitim mišljenjima, jedno je bilo zajedničko: rupa u zemlji predstavljala je dvosmislenost i sugerirala uzaludnost ljudske sigurnosti. U razdoblju tišine i čekanja, ljudi su imali osjećaj dvosmislenosti, ali i kolektivne odgovornosti. Zajednički razgovori i brige pokazali su kako se kolektivna snaga može upotrijebiti u suočavanju s nepoznatim. Jedinstvo je postalo njihovo oruđe protiv straha, jer su kroz raspravu i solidarnost postigli moć toleriranja dvosmislenosti.
Ono što je mnogima ostalo u mislima bila je rečenica koju su ponavljali mještani: zemlja je svjesna svega i ponekad nas predvidi kada to ne očekujemo. Ta ih je misao potaknula da vjeruju da priroda posjeduje volju i dosljedan obrazac koji je ljudski zaboravljen. Narativ o toj praznini prestao je biti isključivo lokalna informacija. Postao je lekcija da je svijet oko nas mlohav i da se stabilnost u kojoj živimo može izgubiti u trenutku.
Dok su neki to smatrali čisto znanstvenom znatiželjom, drugi su to smatrali upozorenjem, a svi smo to iskusili. Unatoč tome što se još uvijek ne zna hoće li se rupa sama proširiti ili zatvoriti, već je postala dio kolektivnog sjećanja stanovnika Gornjeg Vakufa. Ponavljat će se generacijama kao simbol trenutka kada je priroda pokazala svoju moć, ali i kada je zajednica pokazala svoje zajedništvo.
Ovaj događaj usađuje nam lekciju da se u svakodnevnom životu ne bismo trebali previše oslanjati na osjećaj dugoročne stabilnosti. Priroda nam često može pokazati da smo samo mali dio njezina složenog sustava. Međutim, također pokazuje kako u dvosmislenosti uvijek možemo pronaći inspiraciju u kolektivnom, suradničkom i podržavajućem ponašanju.
