Priča oko Ryana Hammonsa izazvala je značajno zanimanje i roditelja i znanstvene zajednice. U dobi od četiri godine, Rajan je počeo davati nevjerojatno točne i zamršene izvještaje o svom prethodnom postojanju, što je zapanjilo njegovu majku i potaknulo znatiželju stručnjaka. Unatoč svojoj mladosti, počeo je artikulirati sjećanja na događaje koji su se dogodili prije njegova rođenja, započinjući ovaj fenomen izravnom izjavom: “Ovo sam ja.” Kako je vrijeme odmicalo, dječak je otkrivao sve više detalja koji su postajali sve uznemirujući i zagonetniji.
Uvod u misterioznu priču: Rajan je na prvi pogled izgledao kao običan četverogodišnjak koji se igra i plete maštovite priče. Njegova majka, isprva prezirna, smatrala je njegove izjave pukom maštom tipičnom za dijete. Ipak, situacija se dramatično promijenila kada je dječak ustrajao u prepričavanju određenih događaja i imenovanju pojedinaca koji nisu bili povezani s njegovim svakodnevnim iskustvima. Ustvrdio je da je prethodno postojao kao holivudski glumac, a ono što je bilo još čudnije bila je sve veća preciznost i detalji njegovih narativa.
- U početku su se Rajanove priče činile samo dječjom igrom, no ubrzo su počele iznositi pojedinosti koje su pobudile znatiželju njegove majke. Pričao je o putovanjima, govorio o poznatim povijesnim ličnostima, a posebno je tvrdio da se družio sa slavnim glumicama poput Rite Hayworth. Nadalje, ustvrdio je da je plesao na Broadwayu. Najneobičniji aspekt njegove pripovijesti bila je njegova tvrdnja da su se svi ti događaji dogodili prije njegova rođenja i, što je ključno, posjedovao je znanje koje nije bilo lako dostupno drugima, uključujući odrasle.
Situacija obavijena velom tajne koja je sve preobrazila razvila se kada je jedan jedini incident razjasnio i izazvao istinski šok. Rajan je naišao na fotografiju iz klasičnog filma “Night After Night”, objavljenog 1932., i odmah je prepoznao jednog od glumaca, slavnog Georgea Rafta. Ipak, slika nije prikazivala samo Georgea Rafta već i drugog sporednog glumca, Martina Martina, koji se pojavio u samo nekoliko scena u filmu. Nakon što je pregledao fotografiju, Rajan je primijetio: “To sam bio ja.” Ovaj je trenutak označio ključnu točku u istraživanju njegovih tvrdnji, jer je sugerirao da dječak posjeduje znanje koje nadilazi ono što se može steći putem konvencionalnih izvora informacija.
Potraga za razumijevanjem potaknula je majku, uznemirenu i uznemirenu Rajanovim tvrdnjama, da se obrati stručnjaku. Obratila se dr. Jimu B. Tuckeru, psihijatru i profesoru psihijatrije i neurobihevioralnih znanosti na Sveučilištu Virginia. Dr. Tucker posvetio se ovom iznimnom slučaju i pokrenuo istraživački pothvat. U suradnji s filmskim stručnjakom identificirali su glumca Martina Martina, koji je, iako relativno nepoznat, rođen u Philadelphiji 1903. godine.
Rajanova otkrića u vezi s prošlim životima uključivala su detalje koji su se točno slagali s informacijama koje se odnose na Martina Martina. Naznačio je da je ovaj glumac doživio višestruke brakove, izrazio sigurnost da ima sestre i iznio detalje o vozilu, ustvrdivši da je Martin vozio “lijepi, zeleni” auto u Los Angelesu. Osim toga, Rajan je primijetio da je Martin uživao u vožnji s djevojkama do oceana kako bi promatrao surfere, nudeći razinu specifičnosti i neočekivanog uvida koji se obično ne bi očekivao od mladića.
- Zaista je nevjerojatno da Martin nije postigao status poznatog glumca ili istaknute osobe, te da su njegova povijest i iskustva bili uglavnom zanemareni sve do trenutka kada ih je dječak počeo priznavati i artikulirati s tako preciznim detaljima. To zahtijeva istraživanje i znanstveno objašnjenje.
Slučaj je izazvao zanimanje drugih istraživača, koji su pokrenuli prikupljanje analognih izvještaja o djeci koja se navodno sjećaju svojih prošlih života. Unatoč brojnim nesigurnostima oko valjanosti ovih tvrdnji, znatan broj znanstvenika i istraživača tvrdi da fenomen prošlih života zaslužuje daljnje istraživanje. Dr. Taker, koji je pratio Rajanovu situaciju, naglašava važnost dječakova slučaja zbog vrlo specifičnih informacija koje je Rajan dao, a do kojih je teško doći konvencionalnim metodama.
Važno je napomenuti da istraživači naglašavaju fascinaciju koju su postojeći slučajevi ove prirode izazvali među psiholozima i povjesničarima, budući da postoje brojni dokumentirani primjeri dječjih sjećanja na prošle živote koji prkose jednostavnim objašnjenjima, poput puke mašte ili utjecaja medija.
Zaključak: Koje uvide možemo izvući iz ovoga? Narativ Ryana Hammonsa tjera nas da razmislimo o potencijalnoj stvarnosti prošlih života i o tome mogu li se sjećanja iz bivših postojanja “prenijeti” na sljedeće generacije. Dok znanstvenici izražavaju skepticizam, ovaj slučaj, zajedno s ostalima slične prirode, potiče značajna pitanja u vezi s razlikom između stvarnosti i pukih letova dječje mašte. Bez obzira na to, Rajanovo izvješće i dalje se ističe kao jedan od najznačajnijih slučajeva reinkarnacije dokumentiranih do sada.
