Vedrana Rudan je osoba koja se iskreno i bez zadrške bavi suvremenim temama. Posebna kolumna objavljena na portalu Rudan.nfo izazvala je zapažene reakcije, a mi vam je prenosimo u cijelosti:
Moj poljski prevoditelj, Gregor, podijelio je sa mnom nevjerojatnu anegdotu. On i njegova supruga neočekivano su dobili dvije karte za kazališnu predstavu na koju su jedva čekali doći. Srećom, njihova teta njegovateljica bila je kod kuće kako bi pomogla njihovom malom sinu, pa su je zamolili da mu pomogne ući unutra.
- Obavijestila ih je da dok je u formi, neće nastaviti jer je upisana na tečaj. “Tečaj? Kakav tečaj?” upita Gregor. U to vrijeme Poljska ulazi u Europu. Tečaj, koji je organizirala europska organizacija, zahtijevao je od svih sudionika da nauče umijeće reći NE. “Mogu podnijeti malog, ali ne želim”, izjavila je. Gregor je bio zatečen; nisu išli u kazalište. U tom sam trenutku po prvi put shvatio da je najveći izazov s kojim se svatko od nas suočava u životu naučiti reći NE bez oklijevanja.
Dva su desetljeća prošla od mog razgovora s Gregorom. Iako ostaje izazov iskreno se pozabaviti prošlim porazima, reći NE je možda najteža riječ za artikulirati u vezi s vlastitim željama. S jedne strane, umorni smo od života; s druge strane, susrećemo one koji nam crpe vitalnost. Njih cijenimo, ili vjerujemo da ih cijenimo, ili prihvaćamo tvrdnje onih koji tvrde da jedina neraskidiva veza postoji između nas i naših krvopija.
Moj prijatelj prenio je vlasništvo svoje kuće na svoju kćer koja je čekala dijete; muž joj je bio student, dok je ona sama studirala u dobi od trideset dvije godine. Ako pomoć ne dolazi od oca, od koga onda podršku očekivati? Mlada žena se udala i preselila u svoj novi dom, a moj prijatelj smjestio se u skromni stan od 30 kvadrata. U dobi od pedeset i devet godina, stariji gospodin treba minimalnu podršku, a njegova bivša žena živi u drugoj zemlji.
Prijatelj vodi radostan život. Ima priliku čuvati unuku, pratiti je u vrtić i iz vrtića i svaki vikend provoditi s njom u svojoj garsonijeri, dok njegova djeca, koja se približavaju četrdesetoj, uče, povremeno i sudjeluju u aktivnostima. Kad pokrije stanarinu, jedva da ostane dovoljno za pseću hranu za njegovu voljenu Lulu, koju pokušava sakriti od svoje djece.
- Kako bi prehranio unuku, pribjegava posuđivanju novca od svoje devedesetogodišnje majke. Međutim, Lola, njegov pas, možda će se uskoro morati odreći zbog pritužbi stanara. Zidovi su tanki, a Lolin lavež postaje smetnja. Njegov prijatelj aktivno traži prikladan dom za svog ljubimca, ali ga muči. Svi njegovi suvremenici koji imaju unuke suočeni su s istom dilemom tražeći dobre domove za svoje ljubimce, jer postaje sve teže brinuti se i za ljubimce i za unuke u isto vrijeme.
Moj prijatelj, s kojim sam dijelio osam godina školovanja, bliži se sedamdeset petoj godini. Zaposlen je u Italiji. Srećom, jučer mi je rekla: “Dobro sam, dva desetljeća brinem o tom starcu”. Ako on umre, moja će djeca umrijeti od gladi.” Njezina se djeca približavaju pedesetoj, no suočavaju se s izazovima skupog života, a potomci traže neovisnost. To je razlog zašto su Nonu uvjerili da iznajmi svoj stan. Kad god ima slobodan vikend od obaveza u Italiji, noć provede na kauču pored djece u dnevnoj sobi. Svjestan sam da im moja prisutnost može biti neugodna, iako mi to nikada nisu rekli.
Susjed je boravio u kući tri tjedna. Ovaj stan je u jadnom stanju, a karakteriziraju ga uski hodnici zakrčeni invalidskim kolicima u kojima se nalaze starije osobe koje djeluju dezorijentirano. 68-godišnji štićenik mirno počiva u sobi pored žene koja cijelu noć vrišti. Vlasništvo nad svojom kućom prenijela je na sina, 50-godišnjaka s financijskim poteškoćama koji kao podstanar ne može uzdržavati svoje troje djece.
Srećom, postigla je dogovor s vlasnikom kuće, dopuštajući joj da svaki dan ide autobusom u grad i čisti stanove kako bi pomogla u pokrivanju troškova stanovanja. Osigurati njihovu sigurnost i spriječiti da ih itko izbaci iz njihovog prebivališta od najveće mi je važnosti.
Jučer se sa mnom družio unuk Krešo. Kad je otvorio hladnjak, uzviknuo je: “Nona, nema Cole, znaš da pijem samo Colu!” Na to sam, ispunjen ljubavlju, odgovorio: “Tko si ti, zaboga?” Zatim se smjestio na kauč, stavivši noge na naslon stolice, i primijetio: Nona, ti imaš kuću, vrt i mačke, a mi živimo u toj skučenoj prostoriji. Vas je dvoje, a jesmo li mi…” Završio je s: “Reci tati da nas ostavi na miru!
Prije nekog vremena tvrdio sam da djeci nakon smrti roditelja trebaju ostati dugovi i troškovi pogreba. Moja je perspektiva prošla uglavnom nezapaženo. Nisam poslušao ni vlastiti savjet. No, u posljednje vrijeme promatram svoju okolinu i postupno – iako nikad nije kasno – uviđam da učim, učim i opet učim…
