Iako tada nismo toga svjesni ono što nam se dešava u djetinjstvu određuje uveliko i naš karakter a tako i naše vrline i mane. Ako dijete nema dovoljno majčine ljubavi onda razvija ove osobine.
Djetinjstvo je razdoblje koje ostavlja značajan emocionalni dojam, taj se dojam bilježi na temeljima naše osobnosti i svijeta koji razumijemo. Kada se djetetu uskrati ljubav i pažnja koju mu majke pružaju, rezultati ovog emocionalnog zanemarivanja mogu biti značajni i dugotrajni. Ove posljedice ne utječu samo na način na koji dijete odrasta, već imaju i dugotrajan učinak na njegovu sposobnost suočavanja s teškoćama odrasle dobi. Unatoč potencijalu za zacjeljivanje tih rana, razumijevanje emocionalnih ožiljaka iz djetinjstva prvi je korak u ozdravljenju.
Jedan od najznačajnijih učinaka emocionalnog zanemarivanja u djetinjstvu je razvoj osjećaja nesigurnosti koji se nastavlja i u odrasloj dobi. Djeca kojoj nedostaje potrebna emocionalna podrška često vjeruju da moraju zaslužiti ljubav i pažnju, što može dovesti do razvoja uvjerenja da su dostojni tih stvari, što može dovesti do stalnih pokušaja dokazivanja vlastite vrijednosti. Svaki neuspjeh bolan je podsjetnik na njihov nedostatak važnosti, što može dovesti do stalnog osjećaja tjeskobe i depresije.
Odrasla osoba koja je to doživjela obično osjeća da nije ispunila očekivanja, što može imati značajan utjecaj na razvoj čvrstih osobnih odnosa. Kultura koja razumije ove učinke može poboljšati podršku i poboljšati uvjete za emocionalni razvoj mladih. Još jedan ozbiljan problem koji proizlazi iz emocionalne deprivacije u djetinjstvu je strah od napuštanja, a na ovaj problem duboko utječe odrasla dob. Oni koji žive u okruženjima koja su emocionalno hladna ili zanemaruju često imaju nesigurnost u vezi sa svojim odnosima. Unatoč činjenici da mogu biti okruženi drugima, vjeruju da ništa nije sigurno i oklijevaju zbog emocionalnog gubitka koji bi se mogao dogoditi.
- Kao takvi, mogu se izolirati i izbjegavati emocionalnu vezu, jer vjeruju da će biti pušteni. Taj strah može poslužiti kao prepreka razvoju zdravih odnosa, a rezultati mogu biti gubitak odnosa prije nego što postanu romantično značajni. Budući da ove osobe izbjegavaju stvaranje dubokih odnosa, često ostaju emocionalno izolirane i bolne. Drugi učinci zanemarivanja uključuju emocionalnu preosjetljivost. Djeca kojoj nedostaje odrasla osoba koja bi im pomogla u razumijevanju vlastitih osjećaja često nemaju razumijevanja potrebnog za zdravo suočavanje s emocijama. Kao takva, njihova reakcija na stresne situacije može biti drastična. Svaka kritika može se smatrati kršenjem njihovog identiteta, što povećava teškoće prilagođavanja svakodnevnim izazovima.
Pretjerano reagiranje na male nesuglasice u odrasloj dobi može dovesti do nesigurnosti i problema u međuljudskim odnosima. Društvena svijest o ovom fenomenu može olakšati stvaranje sigurnog i podržavajućeg okruženja za one koji su doživjeli emocionalnu traumu. Povremeno će djeca koja su odrasla u okruženju kojem je nedostajala emocionalna stabilnost razviti želju za kontrolom svojih života. Odrasla osoba može osjećati želju za reguliranjem svih aspekata svog života, uključujući svoje rasporede, svoje odnose i svoju traumatsku povijest, kako bi izbjegla iskustvo traume iz djetinjstva. U ovom slučaju, perfekcionizam nije samo želja za postizanjem najviših standarda, već i pokušaj izbjegavanja osjećaja sigurnosti i reda koji su bili prisutni u djetinjstvu.
Ova potreba za kontrolom je iritantna i može dodatno povećati osjećaje nesigurnosti, jer ništa ne može biti u potpunosti pod kontrolom. Jedan od najozbiljnijih učinaka emocionalne deprivacije je iskustvo unutarnjeg beznađa, koje je prisutno čak i kada se vanjski život čini uspješnim. Oni koji žive u okruženjima s ograničenom ljubavlju često vjeruju da nešto nedostaje, zbog čega će povremeno ovisiti o ovisničkom ponašanju poput alkohola, droga ili radoholizma u pokušaju da popune tu prazninu. Taj osjećaj ništavila ne nestaje s vremenom i posebno ga je teško tolerirati, čak i kada posjeduju sve stvari koje se smatraju “dobrim” životom.
Liječenje bolesti i razvoj emocionalne inteligencije ključni su za izlazak iz začaranog kruga. Oni koji prepoznaju ove obrasce mogu ih početi rješavati raznim metodama, uključujući terapiju, grupnu terapiju, pa čak i praksu vođenja dnevnika, što može olakšati proces emocionalnog ozdravljenja. Emocionalna trauma iz djetinjstva nije lako popravljiva, ali introspekcijom možemo razumjeti emocije koje imamo, prestati kritizirati sebe i naučiti kako se nositi sa stresom i emocijama na zdrav način. Budućnost nije nužno definirana prethodnom traumom.
Unatoč utjecaju prošlosti na mnoge aspekte života, razumijevanje emocionalnih ožiljaka i njihovih uzroka može pomoći u procesu ozdravljenja. Zajednički napor društva da pomogne onima koji pate od emocionalne traume je nužan. Zajednica ima značajnu ulogu u stvaranju poboljšanog okruženja koje potiče emocionalni razvoj i podržava sve, posebno djecu koja su emocionalno zanemarena.
Za one koji su emocionalno doživjeli traumu, podrška, razumijevanje i rad na emocionalnoj inteligenciji mogu olakšati povratak samopouzdanju prije traume i postizanje uravnoteženog emocionalnog stanja. Stare tradicije mogu se zanemariti, a može se započeti i postići nova era ponašanja i ljubavi.
