U današnjem članku donosimo priču o jednoj od najvećih sportistkinja sa prostora bivše Jugoslavije ženi čije ime se izgovara sa poštovanjem, a čiji se život ne može svesti samo na sportske uspjehe.
- Razija Mujanović bila je i ostala simbol snage, izdržljivosti i dostojanstva, iako je iza osmijeha i trofeja krila duboke rane i najteže bitke koje je vodila daleko od očiju javnosti.Rođena 1967. godine u selu Ratkovići, nedaleko od Čelića u Bosni i Hercegovini, Razija je od malih nogu bila drugačija. Sa samo 14 godina dolazi u Tuzlu kako bi trenirala košarku, već tada visoka 198 centimetara, što ju je činilo gotovo nestvarnom pojavom na terenu. Tadašnji trener Mihajlo Vuković odmah je prepoznao da se pred njim nalazi nebrušeni dijamant, i uveo je u svijet profesionalne košarke.
Vrlo brzo, Razija je postala ključna figura tima Jedinstvo Aida iz Tuzle, s kojim je 1989. osvojila Prvenstvo Evrope. Nakon toga je uslijedila blistava internacionalna karijera – igrala je u Italiji, Španiji, Mađarskoj, Brazilu, ostavljajući neizbrisiv trag gdje god da je nastupala. Njena fizička dominacija na terenu bila je zapanjujuća – toliko moćna da su je se bojali i protivnici i navijači.U dresu reprezentacije Jugoslavije osvojila je srebro na Olimpijskim igrama u Seulu 1988., a kasnije je igrala i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, nastupajući sa jednakom strašću i snagom.
Ali uz divljenje, dobijala je i mnogo toga što nijedna žena ne zaslužuje. Uvredljive dobacivanja, sumnje u njenu ženstvenost, poniženja… čula je sve: „Je l’ si ti žensko uopšte?“, „Pogledaj na šta ličiš“. Nakon jedne posebno teške utakmice, kada su pogrdni komentari dolazili sa svih strana, obratila se svom treneru. Njegov odgovor ostao je zapamćen: „Ma igraj, Razo, boli te k*c.“** I ona je igrala. Igrala je još jače, još srčanije. Rekla je jednom: „Što su me više provocirali, ja sam bolje igrala“, i to je bila njena tiha osveta.
- Međutim, ono što se dešavalo van terena bilo je mnogo teže. Iza sportskog sjaja, Razija je proživljavala psihičko i fizičko nasilje. Prvi brak bio je pun bola, u njemu je trpjela šamare koje niko nije vidio. Mediji su nagađali, a ona je kasnije sve potvrdila – bila je žrtva nasilja. Izašla je iz tog braka, pokušala ponovno, ali ni drugi brak nije opstao. Ovoga puta bez nasilja, ali uz previše nerazumevanja.
Kao da sve prethodno nije bilo dovoljno, sudbina joj je zadala još jedan udarac – karcinom dojke. Ova nova bitka bila je tiha, dostojanstvena i bez dramatizacije. O svojoj bolesti nije rekla ništa roditeljima – nisu mogli podnijeti tu vijest. Samo braća i sestre su znali, oni su plakali, a ona ih je tješila.
„Nećete vi mene oplakivati živu. Ja sam živa i živeću. Ako sam prebrodila sve poruge, udarce i poraze – prebrodiću i ovo. I jesam.“ – rekla je tada. Rak je pobijedila, kao i sve ostalo. I nije tražila pažnju, nije tražila sažaljenje – samo je pobedila u tišini, kao i mnogo puta prije.Danas, Razija Mujanović živi daleko od reflektora. Članica je Košarkaškog saveza BiH, a 2017. godine primljena je u FIBA Kuću slavnih, što predstavlja najviše priznanje u svijetu košarke. Tri puta je proglašavana za najbolju evropsku košarkašicu – 1991, 1994. i 1995. godine, prema izboru italijanskog lista La Gazzetta dello Sport.
Živi mirno. Bez pompe. Bez skandala. Ne traži priznanja – već ih je sve osvojila. Najveće među njima je dostojanstvo.Na pitanje da li se ljuti na one koji su joj se rugali, Razija je jednostavno rekla: „To su bili neuki ljudi. Meni je košarka sve dala. Putovala sam, upoznala svet, bila najbolja, i opstala. Nema šta da zamerim.“
Njena priča nije samo o sportu. Nije ni samo o ženskoj borbi. Njena priča je zrcalo stvarnog života – onog koji ne biramo, ali ga krojimo svojim odgovorima na patnju. Razija Mujanović je ostala uspravna u oluji, i zbog toga je danas mnogo više od bivše sportistkinje. Ona je ikona snage, glas onih koje se često ne čuje, i dokaz da nepobedivost dolazi iznutra
