Vrlo često muškarcu u vezi ili braju svoju ženu uzimaju zdravo za gotovo i ponekad je tretiraju kao služavku i kao nekoga ko bi trebao ispunjavati sve njihove zahtijeve.
Postoje trenuci u životu koji nas natjeraju da se suočimo s realnošću koju smo cijelo vrijeme ignorirali, misleći da ćemo biti u stanju držati sve pod kontrolom. Trenuci kada više nemamo opcije i kada se odlučujemo da preuzmemo odgovornost za svoju sreću, umjesto da je tražimo u očekivanjima drugih. Za Galinu, takav trenutak došao je nakon dugih godina služenja, žrtvovanja i tišine, sve do dana kada je shvatila da više nije u stanju biti samo ‘nevidljiva’ osoba u vlastitoj kući.
- Galina je bila medicinska sestra, majka, supruga, domaćica. Na prvi pogled, njezin život bio je uređen, postavljen prema normama koje je sama postavila. Ali iza tih uloga koje je svakodnevno obavljala, skrivala se žena koja je zaboravila sebe. U svojoj želji da zadovolji sve i svakoga, Galina je gubila svoju vlastitu identifikaciju. Godine su prolazile, a ona je svaki dan dala više – i nikada nije tražila ništa zauzvrat.
Taj dan je bio posebna vrsta umora. Umorna od posla, umorna od života, umorna od davanja. Dvanaest sati napornog rada u bolnici, bez prestanka, bez vremena da se osjeti da je neko primijetio njezinu žrtvu. Tog popodneva, umorna i iscrpljena, Galina je otišla ranije, jer je jedina misao koja joj je tješila bila da će barem biti sa svojim sinom, Mišom. Spremala se za trenutak mira, dolazak kod majke, mjesto gdje je uvijek osjećala sigurnost i tišinu, daleko od napetosti i stresa.
Kada je nazvala supruga Sergeja, njegov odgovor bio je čudan, napet, gotovo neiskren. Rečeno joj je da je sve u redu, da je Miša s bakom, ali njezin instinkt nije mogao da je smiri. Na osjećaju da nešto nije u redu, Galina je požurila kući.
Kada je stigla, tišina koju je zatekla u stanu bila je više nego samo čudna – bila je teška. Nije bilo smijeha, koraka, pitanja, ničega što bi očekivala u domu u kojem živi petogodišnje dijete. Galina je znala odmah da nešto nije u redu. I tada je ugledala svog sina, koji je, zamišljen, sjedio na kauču, uplašen i drhtav. Njegovo lice bilo je crveno od plača, a u njegovim očima bila je boja straha.
Najveći šok došao je kada je Galina primijetila crvene tragove na Mišinom zglobu – jasne otiske prstiju, koji su govorili više od riječi. Tada je dijete, tiho, gotovo šapatom, ispričalo što se dogodilo. Njegova baka ga je povukla jer nije želio spavati popodne, a sve je počelo kada je rekao da mama ne dopušta dnevno spavanje. Baka je na to reagirala nasilno – fizički ga je povukla, ostavivši trag na njegovoj ruci.
- I dok je Miša tiho objašnjavao, Galina je osjećala kako joj se srce slama. Nije bilo samo pitanje fizičkog nasilja, već emocionalnog napada na njezinu obitelj, na njezinu djecu. U sobi je sjedila Valentina, njezina svekrva, hladnog pogleda, kao da nije učinila ništa pogrešno, kao da je samo željela “disciplinirati” dijete.
Galina nije vikala. Nije podigla glas. S mirnoćom koju je teško razumjeti u takvom trenutku, pogledala je svoju majku i samo izgovorila: „Spakujte svoje stvari i napustite moj stan. Odmah.“ Nije bilo rasprave, nije bilo mjesta za objašnjenja. Bilo je jasno – ako postoji nešto što je Galina morala naučiti, to je bilo da joj je obitelj, a posebno njezino dijete, na prvom mjestu. Nije dopušteno nikakvo nasilje – ni fizičko, ni emocionalno.
Nakon što je Galina rekla te riječi, Valentina je izašla, optužujući je za nepravednost. Sergej, koji je bio šokiran cijelom situacijom, stajao je po strani, izgubljen. Iako nije odmah reagirao kako je Galina željela, kasnije je shvatio da nije bio dovoljno odlučan u trenutku kada je trebala podršku.Od tog trenutka, Galina je napravila korak koji bi zauvijek promijenio njezin odnos prema obitelji. Promijenila je brave na svim vratima. Niti ona, niti njezino dijete, nisu smjeli više biti izloženi bilo kakvoj manipulaciji, zlostavljanju ili zanemarivanju.
Kada je s Mišom sjela i razgovarala o granicama koje su postavili, došli su do jasnih pravila. Kontakt sa bakom bio je moguć samo uz prisustvo roditelja, svaki znak agresije značio je prekid svih veza, a emocionalna sigurnost djeteta bila je na prvom mjestu.Te noći, dok je Galina razmišljala o svemu što je prošla, shvatila je da je učinila ispravnu stvar. Granice nisu bile znak okrutnosti, već ljubavi i odgovornosti prema sebi i svom djetetu. Iako su je mnogi pokušavali nagovoriti da popusti, Galina je ostala čvrsta. Granice koje je postavila nisu bile samo zaštita, one su bile izjava ljubavi prema svom djetetu i odrednica njezina života.
Na kraju, Galina nije samo obnovila svoj brak, već je obnovila vlastitu snagu, vlastiti identitet. Nije više bila samo žena koja sluša, žena koja se žrtvuje – postala je žena koja postavlja granice i koja sebe stavlja na prvo mjesto. I, dok je gledala svog sina, znala je da je učinila pravu stvar.
