Veliki broj ljdi u svijetu nema ni osNovne uslove za noramalan i dosojanstven život a vrlo često sebi ne mogu da priušte ni tri obroka dnevno. Najžalosnije je kada dijeca gladuju i moraju da prose.
Smjestila sam se u otmjeni restoran, očekujući da ću lako jesti, ali prišla mi je mlada žena u poderanoj haljini i postavila mi pitanje koje će imati značajan utjecaj na moj život. Bila je mršava, prljava i jedva desetogodišnjakinja. Postavila je stol blizu moje stolice i promatrala moju hranu s najvećim zanimanjem na svijetu. Ruke su joj bile nepomične, oči ogromne, ispunjene sramom i nuždom.
Nisam mogla shvatiti kako joj je dopušteno ući u restoran ove veličine. „Gospodine… Je li moguće da jedem vaše ostatke?“ upitala je tihim glasom, gotovo čujno, kao da se brine da će je netko izbaciti prije nego što uspije završiti svoju izjavu. Konobari su se već počeli kretati prema njoj, spremni odvesti je kao da je smetnja, a ne dijete kojem je potrebna pomoć. Nije imala drugih briga i gledala je hranu o kojoj je vjerojatno razmišljala tek nekoliko dana. Dok su gosti odlazili, samo sam zurila u nju, nesigurna u razlog njezina posjeta, u tom točno trenutku.
Nakon toga, izgovorila je jednu izjavu koja me ostavila nijemim za stolom. Konobari su je okružili, spremajući se odvesti je kao da je uljez, a ne dijete. Namjeravali su je ušutkati kako bi sačuvali ugled restorana, ali ja sam ih zaustavio i spasio je. Promatrala ih je kao da su čudovišta; gledala me kao da sam joj jedina preostala esperanza. Kad sam joj rekao da priđe bliže, napravila je nesigurni korak, kao da je svaki korak potencijalna pogreška. “Zašto ne jedeš kod kuće?”
- Obratio sam joj se tihim glasom, izbjegavajući je uplašiti. Nakon toga, pogledala me i rekla rečenicu koja je završila: Mama je izjavila da se ne želi time baviti… bilo bi joj lakše kad bih manje jeo. U tom trenutku, sve oko mene postalo je nerazlučivo. Restoran, luksuzno iskustvo, zvuk čaša – sve je to nestalo. Ostala je samo rečenica i slomljeno srce. Ustao sam i prišao konobaru te ga pitao može li meni i mojoj dami donijeti sve vrhunsko u kući. Konobar me gledao kao da sam lud. Gosti su šaputali, neki su izražavali prezir, dok su drugi bili zavedeni. Međutim, to me nije brinulo.
U njezinim se očima pojavio bljesak nade: bio je snažniji od bilo kakve kazne u prostoriji. Kad je hrana stigla, nije je odmah pojela. Pogledala me je kao da traži dopuštenje. “Je li ovo zaključak za mene?” upitala ga je drhtavim glasom. “Sve”, rekao sam. “Potrebno je još.” Uzela je prvi zalogaj kao da se brine da će joj plaća biti previđena, a kad je shvatila da je nitko neće zaustaviti, oči su joj preplavile emocije. Proždirala je hranu tijekom vremena, polako i obzirno, poput nekoga tko je svjestan rizika hrane, ali sretan.
Tek sam tada shvatio da joj dlanovi nisu samo bili prekriveni prljavštinom, već da je imala malu, hladnu ruku kojoj je nedostajalo života da je pomiluje. Upitao sam: “Gdje ti je sada majka?” Odgovorila je: “Čisti zgrade… ali tog dana nije jela.” Objasnila je da se mora braniti… bit će dobro.” Glas joj je ponovno počeo posustajati, ali ovaj put kao da joj nije bilo stalo. Pogledala me je očima, kao da se pokušava zaštititi od mene. Ustao sam, platio cijeli račun ne skrećući pogled i pozvao voditeljicu restorana da sjedne. Rekao sam joj: Vaš dnevni otpad je obilan.
Od danas ga morate pohraniti i ostaviti ga ovdje, inače ću vam nadoknaditi štetu. Ovo dijete više nikada neće tražiti ostatke. Voditeljica je djelovala zbunjeno, ali je pristala. Gosti su ostali bez riječi. Neki su počeli plakati. Atmosfera se promijenila iz hladne u toplu, gotovo ljudsku. Ponovno sam ušao u kuću s mladom damom. U početku je njezina majka u strahu provirila kroz ulaz, vjerujući da je počinila zločin. Kad je ugledala ruksak s hranom i mene s njim, prolila je suze bez riječi. Nisam shvatio da je posjetila to mjesto… Ja… žao mi je…” rekla je kroz jecaje.
Osim toga, upravo sam se uhvatio za glavu. Ne žalite, rekao sam. Oni koji se bore da osiguraju svojoj djeci hranu ne zaslužuju da ih se vidi. Mlada djevojka slijedila je majčine upute i shvatio sam da kraj dana nije bio potpun. Taj dan doveo je do početka. Pomogao sam im da pronađu posao, hranu i dostojanstvo. Nisam želio dobro izgledati pred drugima. Odlučio sam se za to zbog jedne rečenice koja je potaknula spoznaju o maloj količini promjene koja se može primijeniti na nečiji život. A sve je počelo s mladom djevojkom koja je jednostavno pitala: “Gospodine… je li moguće da konzumiram ono što ne želite?”
