U današnjem članku donosi se potresna i iskrena ispovijest čuvenog glumca Branka Bana Vidakovića, koji je bez zadrške govorio o svojoj borbi sa jednom od najtežih životnih bitaka zavisnošću od heroina.
- Njegova priča nije samo o padu, već i o nevjerovatnoj hrabrosti da se izvuče iz pakla droge, i o svim posljedicama koje je usput morao da preživi.Sve je počelo daleke 1979. godine, kada je tada još vrlo mlad i neiskusan Bane prvi put probao heroin. Kako sam kaže, u to vrijeme se među omladinom, posebno među onima iz intelektualnijih krugova Beograda, činilo da je konzumiranje heroina nešto sasvim uobičajeno. Nije bilo svijesti o razornim posledicama koje ova droga nosi, a sve je izgledalo kao dio buntovničkog duha mladosti.
Heroin su, prema njegovim riječima, donosili studenti iz inostranstva, koji su navodno studirali, a zapravo su time zarađivali za život. Sve se dogodilo brzo. Marihuana je već bila prisutna, ali heroin je stigao kao novost i u samo godinu dana čitav jedan sloj mladih ljudi bio je zahvaćen epidemijom zavisnosti. U tom vremenu, kako priznaje, bio je spreman da proba čak i otrov, vođen željom da iskusi sve što život nudi, bez razmišljanja o cijeni koju će platiti.
Vrlo brzo, već nakon nepune godine, počeo je da gubi kontrolu nad sobom i svojim životom. Iako je postajalo jasno da se heroinom otvaraju vrata u ponor, Bane nije odmah stao. Upozoravali su ga prijatelji, mnogi od njih iz osnovne i srednje škole, ali nije ih slušao. Vremenom je počeo da uviđa surovu istinu – da mnogi više nisu tu. Neki su otišli u inostranstvo, a oni najbliži i najbolji – pali su kao žrtve heroina ili HIV-a. Bilo je to tragično buđenje.
- Dok je imao novca, mogao je sebi da priušti drogu. Međutim, kada su poslovi počeli da presušuju, a njegovi dugovi počeli da pogađaju i najbliže – sve se urušilo. Ljudi su kontaktirali njegovu tadašnju partnerku Minu, zahtijevajući novac koji im je dugovao. Ona je, usljed pritiska i haosa, napustila zemlju i otišla u Holandiju, a uskoro su i djeca otišla za njom. Taj gubitak porodice i stabilnosti bio je znak da je kraj blizu – ili kraj života kakav poznaje, ili kraj zavisnosti.
Presudan trenutak došao je kada se suočio sa sobom i postavio jedno važno pitanje: da li želi da bude glumac ili narkoman? Gluma je bila ono što je istinski volio i to ga je spasilo. Odlučio je da se bori, i to na najteži mogući način – bez ikakvih ljekova, bez terapija, bez stručne pomoći. Potpuno sam, na suvo.
Taj period je bio izuzetno težak. Ležao je kod svoje majke, Grozde, koja ga je, uprkos svemu, njegovala s ljubavlju. Donosila mu je supice, čistila ga, presvlačila. Bane ne krije koliko je bilo bolno, ponižavajuće i iscrpljujuće prolaziti kroz fizičku i psihičku agoniju čišćenja od heroina. Ali je izdržao. Nakon što je prošao sve to, želio je da sazna da li je trajno oštetio svoje tijelo.
Posjetio je prijateljicu, doktorku, da mu uzme krv i kaže istinu. Na njegovo iznenađenje, sve je bilo u redu. Organizam mu je, čudom, ostao netaknut. Međutim, ona ga je upozorila – nikada više ne smiješ da se skidaš na suvo, jer tijelo ne mora drugi put da izdrži. Organi mogu da otkažu, tijelo može da se slomi.
Ova iskrena ispovijest Branka Bana Vidakovića nije samo sjećanje na najmračnije trenutke njegove prošlosti, već i svjedočanstvo o snazi volje, važnosti ljubavi bližnjih i ogromnoj cijeni koju zavisnost ostavlja za sobom. Njegova borba, iako bolna, pokazuje da čak i u najmračnijem kutku pakla postoji izlaz – ako postoji želja za promjenom i ljubav prema onome što nas definiše. Za Bana, to je bila gluma. Ona mu je spasila život
