Podjela imovine je nešto što je stvorilo probleme mnogim porodicama naročito na Balkanu, ali i u drugim dijelovima svijeta. Danas vam otkrivamo jednu interesantnu priču.
Moja nijema snaha – progovorila je samo tijekom svog sedmogodišnjeg mandata kao supruga, niti jednom svojoj obitelji, niti mom bratu, niti liječnicima koji nisu uspjeli pronaći uzrok njezina monologa. Svi smo je prihvatili takvu kakva jest, s ne više od nekoliko riječi, a moj brat joj je posvetio više ljubavi nego životu općenito. Kad je preminuo, očekivali smo da će se potpuno slomiti, da će se povući u još tiše stanje iz kojeg nikada nije izašla. Međutim, ona se smjestila mirno, prekriženih ruku, kao da posjeduje nešto unutarnje čega mi nismo bili svjesni. Na dan raspodjele imovine, obitelj se sastala u dnevnoj sobi, s kolektivnom napetošću i starim obiteljskim problemima koji su se trebali rasplamsati. Svi su zurili u dokumente, ona je jednostavno promatrala stol nepomično, kao da je sjena.
Ali onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao. Snaha mog supruga polako se podigla na noge, odgurnula stolicu i prvo su joj se pomaknule usne. I ono što je rekla u tom trenutku promijenilo je sve i zapanjilo cijelu obitelj. Kad je snaha mog supruga zauzela svoje mjesto, u sobi je nastala tišina i mogla sam čuti vlastito srce. Svi smo se okrenuli prema njoj, očekujući da će htjeti otići, da ne može podnijeti teret rasprave o imanju nakon svog brata. Međutim, nije uspjela doći do izlaza. Umjesto toga, stajala je uspravno, smirena i pribrana, kao da se za ovaj događaj pripremala desetljećima. Ruke su joj bile nepomične, ali ne prestrašene, već odlučne.
U njezinim očima bilo je nešto što prije nisam vidjela: snaga, sasvim izrazita. Godinama je živjela u mraku, pretpostavljali smo da je nježna poput stakla, ali sada se činilo da u srcu ima cijelu istinu. Moja majka je imala prvu riječ. “Dijete, treba li ti što?” upitala ga je nježno, kao da je dijete. Snaha mog supruga pogledala ju je i, prvi put otkako je postala dio naše obitelji, otvorila je usta. Iz njih se izvukao miran, ali jasan glas. “Da”, rekla je. Zahtijevam da me konačno saslušate. Moja majka je problijedjela. Baka je ispustila dosje iz svog posjeda. Bratovi drugovi, koji su bili postavljeni kod ulaza, prestali su se smrzavati. A ja sam samo zurila u nju, doživljavajući kako se sve mijenja.
- Sve što smo smatrali njome također je bilo istinito, a sve što smo pretpostavljali da je pogrešno. Sve je bilo spremno da bude otkriveno. „Još uvijek imam svoj glas“, rekla je glatko. Odabrala sam tišinu. Riječi su se širile sobom poput oborina. Nitko je nije pokušao zaustaviti. „Odabrala sam šutnju jer nikada nisam dobila pristup ovoj rezidenciji. Odabrala sam šutnju jer su tvoj sin i brat bili jedini koji su me svjedočili, koji su me obožavali i koji su me čuli. Moja majka je spustila pogled, kao da je svaka riječ bila izravno upućena njoj. Ostali smo se jednostavno posramili – sjećali smo se vremena kada smo razgovarali s njom, vremena kada se pokušavala uklopiti i pokazali joj da je prisutna samo zbog bratove odluke. Tek smo sada shvatili koliko smo loše postupali s njom.
Sedam godina sam držala jezik za zubima jer je to ono što je on želio. Nije htio da gubim vrijeme na rasprave, sporove ili predrasude. Nadao se da ćemo živjeti u skladu. Čula sam ga kako govori. „Međutim, sada je odsutan. Također, više ne moram šutjeti u njegovom pogledu. Te riječi imaju drugačiji učinak na sve nas. Netko u kutu počeo je tiho plakati. Moj brat bio je ugledan čovjek, odan suprug, ali nikada nam nije objasnio što je nosio u ruksaku za nas.“ Šutnje, izbjegavanja, pokušaji da zaštitimo ženu koju smo stalno stavljali na distancu. Snaha je zatim stavila ruku u torbicu i izvadila omotnicu koja je bila s njom godinama. Prije nego što je preminuo, tiho je rekla: “Napisao je pismo.” U sobi je zavladala još jedna tišina. Napisao je nešto što vam nije htio reći. Napisala je pismo na stolu i pokazala ga prema nama.
Moja majka ga je započela drhtavim rukama. Počela je čitati, ali nakon nekoliko rečenica nije mogla nastaviti. Suze su joj tekle niz lice. Mlada žena je zatim nastavila sama. Ako je to slučaj, vjerojatno sam pokojna. Molim vas, brinite se o njoj. Obožavala sam je. Razumije sve moje brige, sve moje napore. Ne pustite je da bude sama. Svaka riječ bila je poput oštrice koja je prorezala naše kajanje. Ona nije tiha. Ona je mirna. A tihi ljudi imaju najteže odgovornosti. Snaha nas je tada sve pogledala. „Nisam namjeravala preuzeti imanje“, objasnila je. „Nastojala sam ispuniti njegovu želju.“ Obratila se meni. Rekao je da ćete razumjeti. Srce mi se steglo kad sam shvatila što želi od mene. Ne novac. Ne rezidenciju.
Ne nasljedstvo. Ono što je moj brat najviše uživao bilo je poštovanje koje je ona zaslužila. Prvi put sam joj prišao i zagrlio je. Ne bez razloga. Međutim, zbog moje percepcije koliko je dugo trpjela bol koju nismo primijetili. U tom zagrljaju, prvo je plakala. Ne na miran način. Ne zbog sebe. Međutim, to je učinjeno na način koji je ženu naveo da se osjeća kao da je sedam godina bila potisnuta i u vezi s boli i ljubavi, i svime što je htjela reći. I samo smo je promatrali bez ikakvih vibracija – mi koji smo je nazivali nijemom. Te večeri nismo uspjeli podijeliti imovinu. Te večeri smo govorili istinu.
Prvi put nakon godina, doživio sam obitelj koja je dosegla najnižu točku prije samih pogrešaka. Također, supružnik, kojeg nismo uspjeli razumjeti, sve nas je nadvladao. U redu, pročitali smo pismo i stavili ga u posudu. Ne zbog stvari koje posjeduju. Međutim, ovo je upozorenje. Podsjetnik da najtiši pojedinci imaju najveću sposobnost govoriti najglasnije kada se ukaže prilika. Tog dana, žena je progovorila i naučila nas je više nego što smo mi naučili od nje u sedam godina.
