Ljudi se u životu mogu naći u jako neobičnim situacijama i svi drugačije reaguju. U našoj današnjojh priči saznat ćete kako je postupio jedan čovjek koji je odgajao bratovog sina.
Darko je volio malog Marka. Dječak je bio dječakov svijet, njegova kopija. Posjedovao je Darkove oči, Darkov osmijeh i Darkov uporan pogled. Barem su to svi govorili. Međutim, Darko je prepoznao istinu. Svaki put kad bi pogledao dječaka, prepoznao bi oči svog pokojnog brata, Petra. Ta povjerljivost bila je s njim šest godina. Štitio ju je od Ane, njezine majke i cijelog svijeta. Bilo je to prije šest godina, neposredno prije rujna, kada je Petar oduzeo sebi život. Ana i Darko su imali krizu, bio je preopterećen poslom. Ana je pronašla utočište u naručju svog voljenog, ali dominantnog brata.
Bilo je to samo jednom. Kada je Petar, shrvan krivnjom, ispričao Darku sve što je učinio, Darkov svijet se srušio. Dva dana nakon toga, Petar je umro. Mjesec dana nakon toga, Ana je saznala da je trudna. Nikada mu nije otkrila svoj identitet i on je nije prepoznao. Odlučio je šutjeti. Odlučio je oprostiti djetetu i odgojiti ga kao svog. Bio je to njegov brat, do kraja. Godine su prolazile i prikrivanje je izblijedjelo. Markova je postala svaka misao njegovog oca. Obožavanje kojim ga je obasipao bilo je iskreno, trajno. Gotovo je zaboravio da dijele samo polovicu krvi. Dok se dječak nije razbolio. Počelo je s ozljedama. Nakon umora. Blijeda koža. Liječnici su ih dugo okruživali krugovima, a onda je otkrivena dijagnoza. Akutna leukemija.
Riječi su ih izlijevale poput pneumatskog čekića. Planet se ponovno srušio. Bit će sve u redu, uvjeravao je Anu dok je plakala u bolničkim hodnicima. “Uspjet će. Misli na snagu, a ne na veličinu. Međutim, nije bilo korisno. Kemoterapija je propala kako se i očekivalo. Dječakovo zdravlje se pogoršalo. Liječnik je objasnio da će nam trebati transplantacija koštane srži. “Hitno.” Proces testiranja je započeo. Ana je prva primljena. Nije bio dobar par. Prihvatljivo je, rekao je Darko. Ja jesam. Samouvjeren sam.” Doživio je to. Iako nisu bili biološki povezani s njim, i dalje su bili isti. Nalazi su postignuti sljedećeg dana. Liječnik ga je pozvao u svoju ordinaciju.
Djelovao je zbunjeno. “Darko, gospodine, ovo je neviđeno”, liječnik je promatrao dokumente. “Vi niste samo pandan… niste čak ni njegov otac.” Darko je izgledao kao da ga odvode. Pogledao je liječnika, pokušavajući shvatiti riječi. “Ne… Ne razumijete”, promrmljao je. To mora biti laž. Shvaćam da nisam, ali to mora biti moj brat. Mi jesmo… Liječnik ga je otpustio blagom, ali čvrstom izjavom. “Darko, ovo smatram šokom. Međutim, to nije robot. DNK markeri su različiti. Vi niste otac.” Liječnik je stao, a zatim izgovorio riječi koje su dovele do svega ovoga.
Međutim, kako bismo bili sigurni, ponovno smo pregledali i majku. Gospođa Anna nije majka. Planet je nagnut. Darko je osjetio mučninu. Ni Ana? Uhvatio se za rub stolice. To je nemoguće. Ona ga je rodila. Pregledao sam je… Bila je trudna.” “Doktore, medicinski to nije moguće”, rekao je liječnik. “Osim vrlo neuobičajene himere, što kod nas nije slučaj. Genetski, Marko nije ni na koji način povezan s vama ili vašim supružnikom.” Darko je napustio ordinaciju s osjećajem deja vua. Prošao je hodnikom do sobe u kojoj je Anna sjedila kraj Markovog kreveta i pričala mu priču. Činilo se da ima puno posla, ali i dalje se smiješila dječaku. Strpio se dok dječak nije izgubio san. “Ana”, promrmljao je s ulaza.
Trebali bismo o tome razgovarati. “Ovdje.” Promatrao je užas u njezinim očima. Čekali su u praznoj čekaonici, dok je kiša udarala o prozore. Liječnik mi je objasnio: “Darko, bit ćeš dobro.” Izjavio je da mu nisam otac. Nakon toga mi je objasnio da mu ni ti nisi majka. Anna se srušila na stolicu, kao da joj se noge ne mogu pomaknuti. Počela je plakati, onako kako je nije čuo godinama. Nije to poricala. Nakon što je Peter… Nakon što je preminuo… bila sam shrvana. Pretpostavila sam da si me promatrala i prepoznala obmanu. Pretpostavila sam da ćeš me pustiti.
- Međutim, trudnoće… Nisam imala dijete! Tiho je viknula. “Nisam mogla zatrudnjeti, nikada! To je bila drugačija laž. Kad je Peter preminuo, očekivala sam da će biti gotovo. Izgubila sam ga, a i tebe. Darko ju je čuo, bio je šokiran veličinom obmane. „Tada sam ga promatrala. Bio je hospitaliziran na drugom odjelu. Napušten. Majka mu je umrla tijekom poroda. I on… promatrao je, Harris. Toliko je nalikovao Peteru. Slično tebi.“ Razumio je. U svom očaju, kao i strahu od napuštanja, Ana je prepoznala mogućnost. „Obavijestila sam te da sam trudna“, plakala je. „Ispunila sam papire, bez pravnog mandata, putem određenih veza. Dovela sam ga u kuću. Pretpostavila sam… Pretpostavila sam da ako imamo dijete, da ćeš me htjeti voljeti. Da nećemo iznevjeriti.“
Šala je bila mračna. Godinama je skrivao činjenicu da sin kojeg odgaja nije njegov, već njegov brat. Ona je skrivala činjenicu da sin nije njezin, niti njegov, niti njegov brat. Oboje su živjeli u laži, čuvajući istu skrivenu tajnu koja nije bila skrivena, zbog jedne obmane i straha od samoće. „Znate li tko su mu roditelji?“ upitao je Darko umorno. „Ne“, rekla je. „Znam samo da mi je majka umrla. Ne znam ništa o svom ocu. Vratili su se u Markovu kuću. Dječak je spavao. Više nije nalikovao Petru. Bio je samo… Marko. Njihov dječak, bez obzira na krv. „Koji nam je trenutni plan?“ tiho je rekla Anna. „Ne možemo pronaći donora.“ Odmah je u sobu ušao medicinski stručnjak. Izgledao je blistavo.
Dogodilo se čudo, rekao je. Nećete vjerovati. Primili smo telefonski poziv. Pronašli smo savršeno podudaranje za međunarodni registar. Dječak je spašen.“ Anna i Darko su se pogledali, a Annine suze su tekle. Nakon uspješne transplantacije, mjesec dana kasnije, pozdravili su prozor i promatrali Markovu radost sa sestrama. Bio je blijed, ali je još uvijek bio živ. „Nije važno tko je donor“, rekao je Darko, uzimajući Aninu ruku. Nije važno od koga je krv. On je naš sin.“ „Oprostite mi“, rekla je Anna tihim glasom. Darko je pritisnuo usne na njezine. Oboje smo bili u krivu. Međutim, iz te laži rodila se prava ljubav. Vratimo se kući, obitelji.“
