Sklapanje braka znači stupanje u novu zajednicu sa svojim partnerom i prilika da gradite dalje svoj život zajedno i da osnivate porodicu. Ali, kod Tamare je ovaj slučaj malo veći i nešto što se nažalost često dešava.
- Isprva se koriste fraze koje su više uvredljive nego uvrede: Vladimir, koji je nervozan i umoran od karijere koja ga je učinila arogantnim, vadi porculansku balerinu iz ženine torbice i naziva je “glupošću”. Tamara, odgojiteljica u vrtiću koja cijeli dan podučava 30 djece, skida skulpturu s police i pokušava zadržati dostojanstvo. Prihodi su joj skromni, ali ljubav prema poslu je iskrena; ono što nedostaje je poštovanje. Umjesto toga, stan je obilježen prezirom i natjecanjem u davanju prioriteta umoru nad odgovornošću. Nakon toga, zazvonit će telefon i stići će vijest koja će potpuno promijeniti sve: tvrtka je sada u vlasništvu nekog drugog, događa se “racionalizacija”, a Vladimir će biti među otpuštenim zaposlenicima.
Sva njegova sigurnost, status i obveza prema obitelji izgubljeni su u trenutku. Unatoč jučerašnjim ružnim riječima, Tamara mu daje šalicu čaja i jednostavno kaže: Preživjet ćemo, snaći ćemo se, ima novca, samo diši. U tom trenutku ljutnja se smanjuje, ali spor se nastavlja, jer su navike sljedećeg dana bezlične: televizija, pivo, prazne boce, uvjerenje da će netko drugi preuzeti njegov život. Vladimir je nezadovoljan nedostatkom “prave hrane”, naređuje, traži da se obitelji pruži 10 godina pomoći. Tamara tada, prvi put, možda i do kraja, eksplicitno označava granicu: ona je supruga, a ne sluškinja. Obitelj se sastoji od tima, a ne od jednog pravila.
Odlazi bez riječi, ostavljajući ga da prespava riječi koje je već sastavio. Granica je određena – ne kao kazna za prošlost, već kao sredstvo zaštite sebe i svog načina života u cjelini. Kad se vrati s posla, ugodno je dočekuju: svježe očišćen stan, lonac graha koji je još uvijek jestiv i muškarac koji se ne razmeće svojim statusom, već čisti suđe. Tijekom sljedećeg razgovora, priznat će da je on prvi popustio svoju obranu. Priznaje da ga je karijera odavno iscrpila, da je težnja za pozicijama preuzela čovjeka koji je dolazio u školu s buketom divljeg cvijeća i ponosno govorio da njegova supruga stvara novu generaciju.
Također, postoji zabrinutost zbog ovog prepoznavanja: “tko sam ja sada?” “Imam 45 godina, bez fakultetske diplome, tko bi me htio?” Tamara ne oklijeva; nudi savjete i opuštanje. Iskustvo se uzima u obzir. Vještine se osvježavaju. Osim toga, posjedovao je nešto što nije shvaćao – zadovoljstvo. S vremenom će se dijelovi posložiti. Vladimirova biografija je strukturirana, ali on također priznaje svoj potisnuti interes. Prisjeća se mirisa drva i mirnih večeri s ljuštenjem na dlanovima.
Mali komadić sreće raste na balkonu: daske za rezanje, stalci, mali, ali lijepi predmeti, projekt koji se mjeri po važnosti, a ne po plaćama. Slažu se i oko stanovanja: polovica dužnosti kuhanja i čišćenja podijeljena je između njih dvoje. Dom govornika koji se žale postaje mjesto gdje mogu raspravljati o svojim brigama, a ne o svojim osobnostima. Stiže oglas: obrtnik u sedamdesetima traži pomoćnika koji će mu pomoći u stolarskom studiju. Plaća je skromna, ali vrata su uvijek otvorena. Trenutak kada Vladimir stiže u sudnicu sličan je učeniku koji se sprema za početak prvog razreda s uzbuđenjem… i strepnje. Ono što se nekada smatralo „padom“ sada funkcionira kao prijelaz: manje novca, više mira; manje taštine, više rukotvorina.
Nakon radnog dana, ljudi će hrliti u vrtić, koji će ga pozvati da sudjeluje u radionicama namijenjenima djeci. Drvene igračke od toplog, prirodnog drva gutaju male ruke. Djeca uče kako pažljivo držati list pile, dvaput mjeriti, a zatim jednom rezati, to se ne smatra sramotom, već procesom učenja. Pritisak se ne smanjuje naglo. Povremeno se prijave odbijaju, a uobičajeno je sjediti za stolom sa strahom. Sada postoje dvije lokacije i dvije osobe sposobne slušati. Umjesto „što je za večeru?“ dolazi „što mogu učiniti da ti olakšam život kad se vratiš kući umoran?“
Umjesto nepoštovanja „tvoja plaća nije značajna“, dolazi „ponosna sam na način na koji komuniciraš s ovom djecom“. Tamara je prvi put nakon dugo vremena svjedočila kako su oči njezina supruga prvo pogledale mladića koji je znao kako pomoći. A Vladimir, kojeg je preplavila buka vlastitog ega, konačno je shvatio kakav je dom kada postoji poštovanje. Nakon šest mjeseci, dnevni boravak miriše na pečenje, a ne na svađu. Vladimir koristi piljevinu koja odvaja vrhove njegovih prstiju, kao i stol koji se ne može smiješiti.
Njegove kutije s rezbarijama, dječje slagalice i igračke od štapića ukrašavaju police lokalnih trgovina, a vikendom drži kratke razgovore u vrtiću. Zarađuju manje, ali kuća je sada obasjana razgovorima: planovima, zajedničkim idejama i večerama koje se pripremaju zajedno. Kasnije, jednog tipičnog dana, tiho je predložio da razmotre povećanje broja članova obitelji. Ne čini se kao zahtjev ili projekt; više se čini kao želja da podijele svu svoju obnovu s novom grupom. Tamara se šalila kroz suze – ne zbog svoje savršenosti, već zbog jednostavnih istina koje je prepoznala: da ljubav nije utemeljena na pravilima, da brak nije utemeljen na ramenima jedne osobe i da je ponos koji ne zna kako se ispričati stalno smanjen.
Ako se ova priča može sažeti u jednu lekciju, to je sljedeća: Ponekad je gubitak položaja jednostavno znak potrebe da odbacimo uloge koje smo prije imali, kako bismo pronašli pojedince kakve bismo mogli biti. Tamara nije uspjela “osvojiti” svog muža; postavila je granice i prilazila mu je tek kada je bio spreman prihvatiti je. I Vladimir nije “pao”, već je umjesto toga skinuo svoj oklop i pronašao posao, sebe i suputnika, koji nisu bili cijenjeni po ukupnoj plaći, već po količini poštovanja koje su dobivali za stolom. Keramička balerina još uvijek stoji na polici. Nekad izvor sukoba, danas je podsjetnik na početak promjene: nježan, ali i dalje prisutan, podsjetnik da se čak ni najfiniji porculan ne razbija kada su ljudi međusobno povezani na ljubavni i snažan način.
