Većina se slaže da djecu još od malih nogu treba učiti obavezama i stvarati im navike za rad ali ih i nagraditi za to. U našoj priči jedan dječak je čistio snijeg jer mu je komšija obećao platiti.
Moj sin Ben ima 12 godina i prvi put u životu vjerovao je da radi nešto značajno. Dickinson, čovjek iz susjedstva, poznat po razmetanju novcem i razgovorima o poslu, ponudio se da mu očisti prilaz kad god bi padao snijeg. Ben je bio presretan zbog vijesti, već je planirao poklone za obitelj i ponosno svima otkrivao kako ostvaruje svoj prvi prihod. Svako jutro bi rano ustao, uzeo lopatu i sastrugao snijeg sa škole prije početka nastave. Vraćao se s crvenim obrazima, hladnim, ali radosnim izrazom lica. Svake večeri bilježio je novac koji je zaradio i pažljivo ga pohranjivao, kao da je blago.
Nisam imao srca ocrniti taj osjećaj dužnosti i časti prema njemu. Kasnije, dva dana prije Božića, vratio se kući u suzama. Jedva je progovorio riječ koju mu je susjed rekao da mu ne plati. Objasnio je da je to lekcija u poslovanju, da se posao ne vodi bez ugovora. U tom trenutku shvatio sam da ovo nije priča o snijegu, već o nečem strašnijem. Zagrlio sam sina i rekao mu da se ne brine. Rekao sam mu da će sve biti u redu i da će pravda biti izvršena. Dok sam oblačio kaput i odlazio, shvatio sam jednu stvar – naime, gospodin Dickinson će uskoro naučiti da djeca ne krše zakon bez posljedica.
Nisam posjetio gospodina Dickinsona te večeri kako bih vikao ili stvarao scenu. Očekivao sam da ovakva osoba neće razumjeti emocije, ali oni umjesto toga savršeno razumiju posljedice. Umjesto toga, sjeo sam za kuhinjski stol, otvorio laptop i počeo hladno i smireno razmatrati situaciju. Ako je želio “poslovnu lekciju”, dobio bi je – ali prema načelima odrasle osobe. Prvo sam razgovarao s Benom. Rekao sam mu da se nema razloga za brigu i da je postupio pošteno i odgovorno. Objasnio sam mu da se pravi ljudi ne mjere po količini novca koju daju manje sretnima.
- Primijetio sam kako mu lice postaje manje živahno, što mi je dalo poticaj da nastavim. Sljedećeg jutra nazvao sam nekoliko stanovnika svog susjedstva. Nisam otkrivao detalje, samo sam pitao jesu li njihova djeca ili prijatelji zaposleni kod gospodina Dickinsona za “lake poslove”. Odgovori su bili zapanjujući. Bilo je očito da Ben nije bio prvi koji je dobio obećanje i da mu nedostaju te stvari. Susjeda je sa mnom podijelila informacije o hobiju svog nećaka košenja travnjaka, ali je rekla da je njegova isplata zauvijek odgođena. Drugi su se sjećali sličnih priča, ali nitko nije ranije odgovorio jer su vjerovali da je to “jeftino”.
Nakon što sam razmotrio situaciju svog sina, shvatio sam da to nije izolirano od moje osobne situacije. Bio je to obrazac ponašanja. Stvorio sam jednostavnu, ali lucidnu strategiju. Naša lokalna grupa imala je prisutnost u našoj ulici, razmjenjivali su informacije o zapošljavanju, prijedloge i poruke upozorenja. Napisao sam činjeničan, smiren članak, bez ikakvih uvreda ili drame. Samo sam opisao što se dogodilo, onako kako se dogodilo. Nisam spomenuo ime svog sina, niti sam se izravno obratio gospodinu Dickinsonu. Samo sam pitao je li dopušteno davati novac djeci, a zatim ga zadržati kao izgovor da ih ne učim “lekcijama”. U roku od sat vremena, objava je dobila više komentara. Ljudi su počeli raspravljati o svojim iskustvima.
Do poslijepodneva, cijela ulica je bila svjesna događaja. Ne kao kontroverze, već kao upozorenja. Neki ljudi su otvoreno izjavili da neće dopustiti svojoj djeci da ga više služe. Drugi su pitali kako bi mogli pomoći u zarađivanju novca za blagdane. Te večeri, Ben je primio tri nova ugovora. Jedna od njezinih susjeda zamolila ga je da joj pomogne sa snijegom, druga s prijenosom drva, a treća s garažom. Svi su mu htjeli platiti unaprijed. Ben je bio nedešifriran, ali se činilo da i dalje slavi. Dva dana kasnije, gospodin Dickinson me dočekao u mom domu. Pokazao je niži stupanj samopouzdanja nego inače. Izjavio je da postoji zabluda i da je spreman platiti Benu gotovinu. Njegov glas je sada bio tiši, ali oprezniji. Čuo sam ga kako govori mirnim glasom.
Rekao sam mu da novac više nema nikakvu važnost, jer su ljudi već promatrali njegovo ponašanje. Izjavio sam da se djeca ne koriste za eksperimente i da se legitimno zaposlenje uvijek treba cijeniti. Ostao je šutjeti, prvi put bez odgovora. Napokon je dao omotnicu s novcem. Dao sam je Benu, ali sam ga uputio da sam odabere što će s njim. Bez razmišljanja, dio je posvetio poklonima, a dio je rekao da želi pokloniti. Taj trenutak je na mene imao veći utjecaj od bilo kojeg drugog oblika osvete. Na Badnjak, dok smo slavili božićno drvce, Ben mi je objasnio da je stekao značajan uvid.
Onaj koji mu je Dickinson pokušao usaditi, ali onaj stvarni. Da su istina i podrška zajednice vrijedniji od praznog znanja o poslovanju. Gospodin Dickinson nikada nije ponovno zaposlio djecu iz naše ulice. Njegov se ugled mijenjao brže nego što je očekivao. Sada ga ljudi gledaju drugačije; ne kao uspješnog poslovnog čovjeka, već kao nekoga koga treba izbjegavati. A moj sin? Održao je svoju poziciju, ali je uvijek tražio ugovor, odredbe i poštovanje. Ne zbog straha, već zbog vjere.
I svaki put kad bi zgrabio lopatu, vjerovao sam da radim ispravno. Nisam samo zaštitio svoje dijete od hladnoće te zime. Uputio sam ga da dostojanstveno održava svoje dostojanstvo, intelektualno i bez povlačenja na nižu razinu nekog drugog. I to je bila najvažnija lekcija od svih.
