Majke su bića koja bi za svoju djecu uradile sve bez obzira koliko su stari i da li im pomoć treba. Međutim nekada djeca budu jako zla i nezahvalna prema njima pa ih čak i ponižavaju.
Godinama sam se smatrao uspješnim menadžerom, cijeneći svoje urbane uspjehe, visoke pozicije i status u društvu. Bio sam ponosan na sve što sam postigao, ali cijelo to vrijeme, u dubini duše, nosio sam teret koji nisam želio priznati. Mnogima sam se predstavio kao netko tko je prešao granice svog skromnog početka i postao netko tko pripada svijetu u kojem su najvažniji novac, uspjeh i priznavanje.
- Nisam se ponosio svojim korijenima. Pokušavao sam sakriti svoje seosko porijeklo i ne spominjati odakle dolazim. Zamišljao sam da je moj uspjeh u životu rezultat mog rada i sposobnosti, i da je prošlost, s kojom sam bio odrasao, nešto što ne želim nositi sa sobom u budućnost. Ipak, kada je došlo vrijeme da slavim svoje unapređenje na proslavi u firmi, jedna situacija me zauvijek promijenila.
Moja majka, Fatima, došla je u staroj odjeći, donoseći mi domaću sirnicu u plastičnoj kesi. Njezin miris, jednostavnost i ljubav koju je uložila u to jelo činili su me smiješnim pred kolegama. Možda je u mom umu to bio znak njezine nespretne pojavnosti, ali to je bio trenutak kada sam se posramio, kad sam shvatio koliko sam, zapravo, bio daleko od onoga što su me učili vrijednostima života.
Jedan podrugljiv komentar kolege bio je dovoljno snažan da iz mene izbije sva skrivena frustracija. Bez razmišljanja, povukao sam svoju majku iz sobe, oteo joj tepsiju iz ruku i bacio je u kantu za smeće, vičući joj da me ne sramoti tom hranom i da ide kući. Bila je tiha. Nije odgovorila ni riječ, samo je spustila pogled i otišla. Ostavila me s osjećajem srama, ali istovremeno i s onim čudnim osjećajem moći koji sam mislio da imam.
Sutradan, kad sam se probudio, osjećao sam se kao da sam izgubio svoju dušu. Umjesto da sam uživao u svom uspjehu, osjećao sam užasnu krivicu i tugu zbog toga što sam učinio. Odlučio sam otići kod nje, pokušati se iskupiti, vjerujući da će joj novac ili skupi poklon popraviti sve. Kad sam došao do kuće, vrata su bila otključana, a unutra je vladala tišina koju nisam mogao podnijeti.
Ušao sam u kuhinju i vidio tepsiju koja je bila pažljivo oprana. U tom trenutku, srce mi je bilo poput kamena. Na stolu je stajala prazna kutijica od lijekova, a pismo s mojim imenom bilo je presavijeno i ostavljeno pored tepsije. Počeo sam otvarati pismo, ruke su mi drhtale, a srce mi je bilo na rubu. Već nakon prve rečenice, suze su zamaglile moj pogled.
- Moja majka nije optuživala ni krivila. U pismu je jednostavno priznala da je bila svjesna da me je osramotila, ali da to nije bila njena namjera. Napisala je da je samo željela vidjeti mene sretnog, kao što je to činila kad sam bio dijete, i nahraniti me onim što je pripremila s ljubavlju. Ta jednostavnost i iskrenost slomili su me. Nije tražila objašnjenje, samo je priznala svoju želju da bude tu za mene. Majka je bila uvijek tu, tiho, bez pritisaka, samo pružajući ljubav.
Onda je došlo najteže: pismo je pisalo da je već neko vrijeme bolesna, ali nije željela da mi kaže jer je znala koliko sam zauzet i koliko mi znači posao. Odlučila je da pati sama, vjerujući da je bolje biti teret manje, nego stvoriti dodatni stres u mom životu. Iako sam mislio da sam ja taj koji je izgradio svoje bogatstvo i uspjeh, shvatio sam da je moja majka tiho nosila svoje borbe bez ikakvih zahtjeva prema meni. Dodatno, majka je priznala da je pitu izvadila iz smeća jer nije mogla podnijeti pomisao da baci ono što je sama napravila s ljubavlju. Oprala je tepsiju i ponovo složila komade, vjerujući da ću se vratiti.
I tada sam shvatio: ona je otišla kući gladna i povrijeđena, a ja sam bio okružen ljudima koji su se smijali mojim korijenima, smatrajući ih nevažnima. Pokušao sam sebe opravdati svojim uspjehom, ne prepoznajući duboku patnju koju sam izazvao.Kasnije sam saznao da je majka završila u bolnici te noći. Njezino tijelo više nije imalo snage. Dok su doktori tvrdili da je bila iscrpljena i da je njeno zdravlje bilo zanemarivano, shvatio sam da je ona toliko voljela da nije željela biti teret, ni meni ni nikome. Dok sam se ponosio svojim uspjesima, ona je bila preplavljena tjeskobama koje nije podijelila.
Kad sam je posjetio u bolnici, više me nije prepoznala. Držao sam je za ruku, govorio joj da mi je žao, ali nisam znao da li me čuje. To je bio prvi put da sam iskreno govorio o svojoj unutarnjoj boli.Moja majka je umrla nekoliko dana kasnije. Nije bilo drame, nikakvog gubitka kontrola, samo njezina tišina. U njenim stvarima nisam našao ništa vrijedno novca, samo stare fotografije, recepti i uspomene koje su me podsjećale na jednostavnost njezinog života. I tu je bila prazna tepsija, koja me podsjećala na njenu ljubav i na moju glupost.
Nakon toga, prestao sam ići na proslave i poslovne sastanke. Promjena nije prošla nezapaženo, ali niko nije znao pravi razlog. Nisam imao snage objašnjavati. Neke lekcije se ne mogu objasniti riječima, one dolaze s iskustvom. Naučio sam mnogo, a najvažnija lekcija bila je da nikad ne bacim ono što mi je najvrednije, jer to shvatimo tek kad to zauvijek izgubimo.
Danas ne krijem odakle dolazim. S ponosom govorim o selu, o mojoj majci i o piti koju je pravila s ljubavlju. Bez obzira na to koliko se ljudi podsmjehuje, to više ne utječe na mene. Naučio sam pravu vrijednost života. Svaki put kada osjetim miris domaće pite, zastanem i sjetim se njezinih ruku, njezine ljubavi, i sjetim se koliko sam bio slab kad sam mislio da sam jak. Taj miris me naučio poniznosti.Ako me netko pita zašto sam se promijenio, ne ulazim u detalje. Jednostavno kažem da sam jednom bacio ono najvrijednije što sam imao i da sam to shvatio tek kad nisam imao priliku zamoliti za oproštaj.
