Na najčudnijim mjestima znamo sresti ono što će nam sve zauvijek promjeniti, ali to u tom momentu nikad ne vidimo baš najjasnije. Danas vam donosimo jednu neočekivanu priču.
Zračna luka bila je prepuna nervoznih pojedinaca, kašnjenja i snažnih razglasa. Dok sam se pokušavao probijati kroz gomilu, ugledao sam je kako leži na podu blizu izlaza za ukrcaj, iscrpljena, toliko je plakala da je bilo teško disati. Nešto me potaknulo da stanem i sjednem pokraj nje, iako je nisam poznavao. Objasnila mi je da je otišla na let, ali da pokušava stići na sprovod svog oca. Glas joj je zatajio dok je govorila i osjetio sam potrebu da ustanem i odem. Dao sam joj latte, a zatim još jedan. Razgovarali smo satima, između emotivnih suza i spokojnih osmijeha, kao da se poznajemo godinama.
U jednom trenutku pokušao sam povećati količinu kave koju sam popio. Dok sam se približavao kafiću, poskliznuo sam se na drolju, glavom sam udario o tlo i sva stvarnost se dogodila. Dok sam stigao, prošao je gotovo sat vremena. Vratio sam se na sjedalo koje smo prethodno zauzimali, ali ona je napustila stolicu. Otišla je bez poruke, bez ostavljanja traga. Samo prazna stolica i osjećaj da sam izgubio nekoga koga zapravo nikada nisam imao… u tom trenutku nisam imao pojma gdje ću je ponovno pronaći.
Čim su se vrata crkve otvorila, nisam mogao disati. Vrijeme je izgledalo kao da je stalo, kao da je netko slučajno zaustavio cijeli planet. Sve su oči bile uprte u ulaz, ali ja sam samo nju promatrao. I vjerovao sam, bez ikakve rezerve, da je ona ta. Žena na aerodromu. Žena koja je nestala bez traga i ostavila prazninu koju nisam mogao razumjeti. Stajala je na ulazu, blijeda, s pogledom koji je sadržavao istu bol kojoj sam svjedočio prije dvije godine dok sam sjedio na podu aerodroma. Nije imala bijelu odjeću i nije imala gosta u tradicionalnom smislu.
- Nalikovala je nekome tko je stigao jer je trebao, jer više nije mogao pobjeći. Moj budući suprug se brinuo o meni i tiho progovorio: „Tko je?“ Njegov glas nije bio ljubomoran, već zbunjen. Nisam imao odgovor. Samo sam trznula glavom, ali srce mi je lupalo tako intenzivno da sam osjećala da će svi to zaključiti. Ceremonija se činila beznačajnom. Svećenik je govorio, prisutni su ga čuli, ali ja nisam čula ni riječi. Samo jedno sjećanje odjekivalo mi je u glavi: zračna luka, suze, kava i smijeh. Nakon toga, prazna stolica.
Sve što nikada nisam zadržala u sebi. Nakon ceremonije, nedostajalo mi je energije pretvarati se da je sve tipično. Dok joj se gomila približavala da joj čestita, ona se pomaknula u stranu, nezapaženo, kao da je sjena. Nakon što su se gosti malo udaljili, prišla je bliže. Nisam namjeravala stići, rekla je tihim glasom. Njezin vokal se nije promijenio. Međutim, kad sam ugledala tvoje ime, znala sam da moram.
Dlanovi su mi se tresli dok sam je promatrala. Raspitala sam je kamo je otišla tog dana. Zašto nije ostavila poruku? Zašto mi je dopustila da je tražim dvije godine, a da mi nije dala nijedan odgovor? Duboko je udahnula i objasnila istinu. Tog dana, dok nisam bio svjestan, primila je telefonski poziv. Njena majka imala je ozbiljan zdravstveni problem. Bila je prisiljena odmah otići, bez razmišljanja, bez da je išta rekla. Nedostajao joj je moj broj telefona. Nije znala moje puno ime.
Razumjela je samo da sam ja netko tko je tog dana sačuvao njezino mentalno zdravlje. Tražila sam te, rekla je. Međutim, nedostajalo mi je znanje potrebno da bih znao kako. Nakon toga, shvatio sam da si se preselio. Da se tvoj život razvio. Mislio sam da sam prekasno. Objasnila mi je da vjeruje da je dugo razmišljala o svom gubitku tog dana, ali da nema pravo vratiti se u moj život bez prethodne najave. Nije shvatila da sam je pokušavao pronaći na isti način. Stajao sam tamo, s mješavinom sjećanja koja su se nasumično pojavljivala i poklona koji sam godinama pokušavao ostvariti.
Razmišljao sam o ženi koju sam upravo oženio, a onda sam prepoznao nešto značajno. Nisam volio sjećanje. Bio sam posvećen konceptu. S tim “što ako”, posjetio sam svog supruga i sve mu objasnio. Bez prikrivanja, bez mlitavosti. Jedina istina. Saslušala me je bez imalo emocija, s posljednjim pritiskom na moju ruku. “Imaš prošlost”, rekla je. Važna je odluka koju sada donosiš. Vratio sam se do žene u zračnoj luci. Obavijestio sam je o svom zadovoljstvu što je ponovno vidim. Da mi je drago čuti da je dobro. Međutim, vjerujem da sam sada tamo gdje sam želio biti. U tom trenutku, primijetio sam utjehu u njezinim očima. Kao da je to i ona željela – završetak.
Zagrlili smo se na kratko, bez pompe ili patosa. Poput dvije osobe koje bi bile protivnice, ali su ipak nastavile služiti jedna drugoj kao značajan primjer. Kasnije, tijekom večernje proslave, otišla je tiho kao što je i stigla. Bez akcije. Bez kompozicije. Otkrio sam jednostavan osmijeh koji je izražavao mir. Danas, kada razmišljam o tom danu, više ne osjećam bol. Izražavam zahvalnost. To mi je pokazalo da neke priče nisu namijenjene ponavljanju, već da nas pripreme za ono što slijedi.
