Život je pun kojekakvih petljancija i peripetija, a to dovodi do zanimljivih priča kad se sve sabere i kada prođe, a samo sjećanja ostaju. Danas otkrivamo zanimljivu priču.
Vozio sam oko 16:30 kada sam primijetio automobil zaustavljen nasred ceste s uključena četiri semafora. Muškarac je sjedio pored njega, s očitom nervozom, promatrajući automobile kako prolaze bez zaustavljanja. Zaustavio sam se i upitao ga treba li mu pomoć. Izjavio je da mu je ponestalo goriva i da nema načina da dođe do benzinske postaje. Glas mu je bio nerazgovijetan, kao da je već napustio ideju da itko navrati. Izvadio sam kanister iz prtljažnika i napunio ga gorivom.
Dao mi je novac, ali sam ga otpustio. Preporučio sam mu da jednostavno nastavi i promatra cestu. Više puta mi je zahvaljivao, zapamtio moju registarsku pločicu i rekao nešto slično uobičajenoj frazi koju sam tada čuo. “Ponovno ćemo se naći kasnije… Kunem se.” Nisam uspio detaljno razmotriti susret. Pomogao sam koliko sam mogao i nastavio svojim putem, vjerovao sam da je to zaključak priče. Njegove riječi sam protumačio kao jednostavnu zahvalnost, ništa više.
Sljedećeg dana, potpuno sam odbacio cijelu situaciju. Kasnije, nekoliko dana nakon što sam proveo poslijepodne kod kuće, čuo sam zvono na vratima. Nisam nikoga očekivao, pa sam bio pomalo šokiran. Kad sam izašao iz auta, isti čovjek s ceste krenuo je za mnom. U rukama je imao veliki kofer i pretvarao se da je sretan. Odmah sam ga prepoznao, ali nisam razumio zašto me posjetio. Izjavio je da me je locirao uz pomoć registarske tablice i nekoliko pitanja. Ispričao se što je uzrokovao probleme, ali je rekao da mora doći. Bilo je očito da to smatra važnim.
- Pozvao sam ga unutra, a on je zatim pažljivo stavio kutiju na stol. Opisao je da se nakon našeg razgovora vratio kući bez ikakvih problema, pomoć mu je bila značajnija nego što sam očekivao. Rekao je da je tog dana gotovo odustao od cijelog svog svijeta. Te su me riječi neočekivano iznenadile. Razmotao je kutiju i pronašao instrument domaće izrade koji je sam izradio. Izjavio je da je stolar i da ga ta profesija oduševljava. Dao mi je klupu od drveta, dizajn je bio jednostavan, ali savršeno izveden.
Rekao je da je tome posvetio dane. Pokušao sam odbiti dar. Objasnio sam mu da sam zbog toga propustio pomoći. Samo se nasmijao i rekao da je toga svjestan. Komentirao je da neki ljudi ne znaju kako izraziti zahvalnost osim kroz djela. Sjeli smo i neko vrijeme razgovarali. Objasnio mi je da se tog dana vratio kući s posla i da je bio iscrpljen, i fizički i psihički. Komentirao je da je moja odluka oživjela njegovu vjeru u čovječanstvo. Imala je dublji utjecaj na mene nego što sam očekivao.
Izjavio je da namjerava uzvratiti uslugu čim bude imao priliku. A to putovanje do mog doma bila je njegova metoda da to postigne. Nisam znao što bih izrazio, osim da izrazim zahvalnost. Osjećao sam se pomalo uznemireno. Dok je počeo odlaziti, još je jednom ponovio svoje riječi i rekao da nikada ne podcjenjujem mala djela dobrote. Rekao je da su oni obično najbolji. Ta rečenica mi je ostala u sjećanju. Slijedila sam ga nakon što je otišao. Dulje sam čekala kod ulaza. Razmišljala sam o tome koliko je vremena potrebno da se nekome promijeni dan. I kako se, neobično, ali neizbježno, ljubaznost jedne osobe može vratiti. Taj trenutak mi je bio dragocjen.
Kasnije sam uzeo asiento na klupi koju mi je on dao. Bila je čvrsta i otporna na temperaturu, unatoč uobičajenom materijalu. Svaki put kad bih o njoj razmišljala, sjetila bih se tog dana na putu. Čovjeka kojem sam pomogla. Shvatila sam da ljubazna djela nisu namijenjena kao nagrada. Međutim, ponekad ih život daruje. Ne zbog novca, već zato što ste osjetili osjećaj ispravnosti.
Ta emocija je neprocjenjiva. Od tada se češće zaustavljam kada promatram nekoga u očajničkoj potrebi. Ne zato što mislim da će mi uzvratiti uslugu. Međutim, zato što sam svjesna da nikada niste svjesni što bi moglo zahtijevati vaše usluge u tom određenom trenutku. I što je sposobno to uzrokovati?
