Ljudi imaju naviku da nmnoge stvari koje imaju uzimaju zdravo i gotovo i uopšte ih ne cijene dok se ne desi nešto što ih na to podsjeti baš kao što se desilo muškarcu iz naše priče.
Nalazio sam se ispred male pekare s košarom toplih slastica kada sam primijetio da me netko prati. Osvrnuo sam se i ugledao mladu djevojčicu, možda 8 ili 9 godina staru, s prljavim cipelama i rukama koje su se tresle od hladnoće. Skrenula je pogled, ostajući mirno nekoliko koraka vani. “Gospodine…” šapnula je, “je li se pobrinulo za išta što vam ne treba?” Glas joj je bio jedva čujan, kao da je zabrinuta da je netko prati. Zavirio sam u ruksak i bez oklijevanja joj dao pecivo.
U tom trenutku očekivao sam zahvalnost ili osmijeh. Međutim, i dalje nije sudjelovala u procesu jedenja. Umjesto toga, zgrabila je pecivo objema rukama i odmah ga sakrila pod kaputom, kao da se brinula da će ga netko ukrasti. To je povećalo zbunjenost povezanu s nedostatkom hrane u usporedbi sa samom hranom. „Zašto ne jedeš?“, upitao sam je, pokušavajući izgledati spokojno. Djevojčica me pogledala, a u njezinim očima primijetio sam strah koji druga djeca nikada ne bi iskusila. Nakon toga, progovorila je tihim glasom koji me je ukočio, a zatim na način koji je bio pogubniji od gladi. Objasnila je da neće moći sama pojesti hranu jer se prethodno zaklela da će mi sve vratiti.
Glas joj je drhtao dok mi je objašnjavala da se očekuje da će se njezin brat vratiti kući, da nije ništa pojeo dva dana. Njihova majka, rekla je, bila je bolesna i nije se mogla pomaknuti, dok je njihov otac bio odsutan mjesecima. Dok je govorila, ruke su joj bile bolno prekrižene u korijenu kose, činilo se da se boji nekoga tko bi mogao ući i prekinuti. Nakon što sam razmislio o tome, shvatio sam da ovo dijete nije imalo želju tražiti ostatke hrane, već je umjesto toga nosilo teret koji je bio više nego vjerojatan za njezinu dob. Raspitao sam se gdje se nalazi, isprva nije htjela otkriti. Zavirivala je u sobu, kao da očekuje da će se netko pojaviti i… kritizirati je što razgovara sa mnom.
- Nakon što sam joj objasnio da ne želim nikome nauditi, samo je izgovorila ime ulice. Bio je to dio grada koji su mnogi ljudi izbjegavali, mjesto koje sam samo povremeno posjećivao. Osjetio sam stezanje u grlu, što me je dovelo do razumijevanja što to znači. Bez razmišljanja, rekao sam joj da pričeka i vratio sam se u pekaru. Kupio sam još kruha, nekoliko deserta, mlijeko i voće, a zatim sam sve to stavio u veću posudu. Kad sam izašao, mlada žena me pogledala divljim očima, kao da nije mogla vjerovati da je originalno. Dao sam joj vrećicu i objasnio da je posvećena njoj i njezinom bratu/sestri. Umjesto radosti, njezino lice je izražavalo strah.
Ako ovo odnesem kući, mama će vjerovati da sam to ja uzeo, rekla je tihim glasom. Te su riječi bile značajnije od bilo koje prethodne izjave koju je dala. Okrenuo sam se prema njoj i rekao da nitko neće preuzeti odgovornost za to što prima pomoć. Rekao sam joj da je uobičajeno da ugledni pojedinci pomažu drugima, a da ne primaju nikakvu pomoć. Promatrao sam je kako pokušava Shvatila je što govorim. Predložio sam da je otpratimo kući. Isprva je odbila zahtjev, ali nakon nekoliko trenutaka tišine pristala je. Tiho je hodala uz mene, kao da se boji da će netko prepoznati da nije sama. Kad smo stigli do starije, oronule zgrade, srce mi je stalo.
Stube su bile mračne, a miris vlažnog zraka zadržavao se u sobi. Prošli smo kroz mali, neobilježeni stan. Na stoljetnoj stolici sjedila je blijedoputa žena s velikim očima koje su bile prevelike za njezino vitko tijelo. Uz nju me upitno pogledao mlađi muškarac. Kad je djevojčica izvadila hranu iz vrećice, dječak se naglo uspravio, kao da se boji da će mu je netko uzeti. U tom trenutku shvatio sam veličinu njihove patnje. Majka je pokušala ustati, ali joj je nedostajalo energije. Tihim glasom mi se obratila i priznala da žali što njezina djeca moraju prositi za hranu. Rekao sam joj da se ne bi trebala brinuti ili sramiti zbog njihovog bračnog statusa, najvažnijeg.
Stvar je bila u tome što su bili zajedno. Osjetio sam kako mi suze skupljaju oči, ali sam skrenuo pogled kako bih spriječio djecu da vide. Nisam htio da povjeruju da su počinili išta loše. Odvojio sam neko vrijeme da provedem s njima kako bih pomogao u distribuciji hrane. Dječak je proždrljivo jeo, dok je djevojka pazila da svi dobiju proporcionalnu količinu. Prisutnost veće gomile me slomila, jer je pokazala koliko su veliki morali postati. Prije nego što sam otišao, zapisao sam adresu i odlučio se vratiti. Nisam shvaćao koliko je dugo trajalo, ali znao sam da ih ne mogu ostaviti same. Te večeri nisam mogao spavati. Više sam puta razmišljao o izgledu mlade djevojke dok je krotko tražila da joj sačuvam neke ostatke.
Pitala sam se koliko druge djece svakodnevno prolazi našim putem, a da nas ne primijeti. Sjećanje na moj zločin me neprestano proganjalo. Shvatila sam da jedan obrok ne može biti rješenje, ali to je bio samo početak. Tijekom sljedećih nekoliko dana počela sam istraživati stvari koje nikada prije nisam pokušala. Nazvala sam socijalne službe, razgovarala s ljudima koje sam poznavala i opisala situaciju. Neki su bili sumnjičavi, neki oklijevajući, ali bilo je i onih koji su odmah htjeli pomoći. Svaki put kad bih pomislila odustati, pomislila bih na malu djevojčicu i njezine brige oko peciva. To je ustrajalo u mom nastojanju. Nekoliko dana kasnije ponovno sam ušla u stan. Djeca su izražavala toplinu koju prije nisam vidjela.
Činilo se da se moja majka oporavila, a stan je postao topliji. Nosila sam ne samo hranu, već i vjeru da će se stvari poboljšati. Taj trenutak pokazao je veličinu promjene potrebne da bi se promijenio nečiji život. Mlada djevojka mi je tada rekla da više ne mora tražiti ostatke. Govorila je tihim glasom, ali s povjerenjem, kao da slavi značajan uspjeh. Osjetio sam nešto što prije nisam doživio.
Shvatio sam da me nije samo obavještavala o značenju gladi. Pričala mi je o značenju gladi za druge. Danas, svaki put kad naiđem na pekaru, sjetim se prethodnog dana. Shvatio sam kako je jednostavno pitanje moglo promijeniti moj pogled na svijet. Više ne gledam izravno ljude na ulici. Jer povremeno, zahtjev za ostacima hrane uključuje narativ koji trajno mijenja vaše osjećaje.
