Jedan oholi čovjek je pred cijelim društvom i gostima želio da ponizi svoju suprugu raznim pogrdnim riječima ali nije ni slutio kako će mu se to sve obiti o glavu kada je ona progovorila.
Moj je suprug pred svojim društvom pokazao da bi radije poljubio psa nego mene. Svi su se šalili, a ja sam se samo pretvarala da se smiješim, a da nisam sudjelovala u zabavi. Nisu shvatili da sam već zakazala večer kao početak njegovog pada. Restoran je bio prepun, čaše su zveckale, a njegovi suputnici bili su radosni poput djece. Mark je uživao u pažnji, vidio me je kao trofej koji mu više nije imao nikakvo značenje. “Vidi je”, rekao je, “nitko više ne bi trebao pokušati.
- Ne ispunjava moje standarde.” Smijeh se vratio, ali cijela sam šutjela. Nisu shvatili da se iza mog osmijeha krije plan: tih, specifičan i brutalan. Dok su nazdravljali njegovim šalama, procjenjivala sam broj napravljenih koraka, ne broj sekundi, već broj koraka. Jer ono što sam pripremila za završetak večeri ostavilo je njega i njegove suputnike bez riječi. Kad su smijeh i pljesak prestali, prišla sam i uzela mikrofon iz konobarove ruke. Moj je glas bio miran, ali hladan poput stakla.
Svi koji su došli, rekla sam, izrazili su zahvalnost, a ja sam zadržala osmijeh. Budući da Marka zanima pažnja, trebali bismo mu je pružiti. Njegov osmijeh se polako smanjivao. “Što pokušavate?” govorio je tihim glasom, ali ga nisam slušala. “Večeras, uvaženi gosti”, nastavila sam, “želim vam reći istinu. On vjeruje da je superiorniji od mene. Da ja ništa ne radim, da živim od njega. Međutim, značajno je da nijedan od vas ništa ne zna.” Zaustavila sam se, promatrala sam svakog od njih izolirano.
Ovih pet godina sam plaćala račune. Ja sam ta koja vodi korporaciju za koju svi vjerujete da je njegova. Mark je bio blijed. “Prestanite, ovo nije prikladno vrijeme ni mjesto!” rekao je, pokušavajući me zaustaviti. “Nije li?” Pravila sam se da se smiješim. Vi ste odabrali razdoblje i mjesto gdje ste me natjerali da stanem pred sve. Na rubu sam da završim ono što ste započeli.” Publika je utihnula. Netko je fotografirao mobitelom. Raspakirao sam vrećicu i izvadio dokument.
Ovo, rekao sam, je dokaz o prijenosu vlasništva tvrtke. Od prethodnog tjedna, Henderson i društvo više nemaju nikakve veze s njim. Moj je. Njegov pogled se mijenjao između prezira i nevjerice. Dajete lažnu izjavu, rekao je tihim glasom. “Ne”, rekao sam tiho. Ja se brinem samo za svoj život dok vi nastupate za svoje poznanike. Obratio sam se publici. Svi ste se šalili. Smijeh je lako podijeliti. Ali je li vam se posljednji put dogodilo da ste sudjelovali u podršci nekome tko je bio pored vas, a ne ispred vas? Netko iz zadnjeg reda je pljeskao. Drugi su se smatrali inferiornima.
Mark je pokušao otići, ali ga je konobar zaustavio, vjerujući da je to dio večeri. Ironično, prvi put u životu morao je prihvatiti zaključak. „I samo da se uvjeriš da zapamtiš, Mark“, rekla sam, „neću uzeti sve tvoje stvari. Samo ono što sam ti već pružila – vrijeme, rad i poštovanje. Sada to vraćam sebi.“ Napustila sam dvoranu dok su se šaputanja pojačavala. Nitko više nije obraćao pažnju na njega, svi ostali su obraćali pažnju na mene. Sljedećeg dana pozvan je u organizaciju.
Novi dokumenti, novi pečat i nova direktorska titula. Njegovi suputnici koji su ranije razgovarali telefonom više mu nisu odgovarali. Njegov smijeh, koji je prije bio uvreda, sada je služio samo stvaranju dojma prazne kuće. Ja? Ustala sam ujutro, skuhala si kavu i doživjela mir kakav se nije dogodio godinama. Nisam bila supruga izgubljenog muža. Bila sam žena koja je odlučila vratiti se. Danas bi me netko mogao pitati kako sam ga uspjela „izbrisati“, a ja ću odgovoriti samo jedno: „Nisam ga izbrisala.“ Samo sam mu pokazala tko je pravi vođa.
