Vjenčanje je jedno od najvećih događaja u životu svih nas, a što je veća svadba veća je i vjerovatnoća da će biti više problema i incidenata. Danas se sve veći broj ljudi odlučuje za manje svadbe iz tog razloga.
Ova priča pokazuje da nikad nije kasno za novi početak. Život često premašuje naša očekivanja, a promjena koju je ova žena doživjela pokazuje da je sreća moguća u bilo kojem trenutku života, unatoč nedaćama. Priča počinje tipičnog subotnjeg jutra na tržnici. Povremeno je padala kiša, a žena s kišobranom ispred sebe pokušavala je pronaći najslađe jagode za svoje unuke.
U toj gužvi, među ostalim sudionicima, ugledala je Mirzu, čovjeka čiji je osmijeh mogao otopiti najteži oblak. Kad joj se ruksak ispraznio, prišao joj je i pomogao joj da ga podigne. Taj mali, gotovo neprimjetan čin bio je početak nečega što tada ne bi očekivala. Razgovarali su nekoliko minuta, naizgled o sitnim detaljima vremena, cijeni voća i svakodnevnim brigama. Međutim, tijekom tipičnog razgovora, žena je osjetila nešto što se dugo nije dogodilo.
Njegov glas bio je ugodan, a oči su izražavale vrijeme koje je dugo tražila. Kako je sat odmicao, počela je iščekivati ove subotnje razgovore. Njezin brak s Ivanom bio je dug, ali su dugo živjeli kao prijatelji. Unatoč Ivanovom uglednom statusu, braku je nedostajala strast i bio je hladan. Doručkovali su u tišini, ručali pred televizorom, a večeri provodili u svojim sobama. Djeca su se razvila i otišla, ali u rezidenciji su ostali samo tišina i sjećanje.
- S druge strane, Mirza je bio potpuno drugačiji. Udovac iz Novog Pazara, emigrirao je u Beograd u potrazi za poslom, njegova je priča bila ispunjena tugom i gubitkom. Međutim, umjesto toga imao je sreću da se ponovno zaljubi. S njim je njegova supruga doživjela preporod. Oboje su zajedno šetali po kiši, razgovarali o knjigama i filmovima, a ona je počela vjerovati da je nedostatak zadovoljstva koji je godinama osjećala konačno nestao.
Jedne večeri, dok su sjedili na klupi, Mirza joj je tiho rekao: Ti si prva osoba kojoj sam ponovno želio posvetiti svoje srce. Te su joj riječi bile teško čuti, zbog čega je plakala i od radosti i od straha. Međutim, svaki povratak obilježila je tišina. Ivan nije ispitivao časnike, ali ih je bio svjestan. Šetnje su mu postajale sve duže, izbjegavao je njezin pogled, a jedne večeri, dok je obavljala kućanske poslove, tiho je rekao: Ako si sretna s njim, neću te zadržavati. Nemoj misliti da je to za mene nemoguće.
Iako su kao par mnogo toga vidjeli, ipak im je nedostajala strast i romantično su se zaljubili. U konačnici, njezini suradnici imali su različite perspektive. Sanja ju je tješila govoreći da život nije potpun dok se ne pojave bore, dok je Marija bila oštra i rekla da ne bi trebala tražiti ljubav u tim godinama zbog djece koju ima. Te su riječi još uvijek bile urezane u njezinu umu, ali noći su bile najteže. Prespavala bi cijelu noć uzbuđena, pitajući se je li postigla svoj cilj. Jednog dana, Mirza ju je ugostio za svojim stolom na ručku.
Napravio je ćevape i mante, a njegov stan mirisao je slično njegovom domu, nešto što je ona odavno napustila. Dok je stavljala ruku na njegov dlan, primijetio je: Ne tražim od tebe ništa što ne želiš. Samo želim provoditi s tobom onoliko vremena koliko želiš. To je bio trenutak kada je donijela odluku. Sjela je pokraj Ivana i objasnila mu sve detalje svog života – uključujući nedostatak ljubavi, osjećaj da nema ništa i godine samoće.
Ivan je govorio tiho, a i ona je počela plakati. Reakcije njezine djece bile su tragične. Moja majka nije razgovarala sa mnom više od tjedan dana, a otac ju je izbjegavao. Unuci su je ispitivali o nedostatku interesa koji je pokazivala posjećujući je svake subote. Bilo je teško, ali prvi put nakon godina osjetila je slobodu. S Mirzom je pronašla novu komponentu sebe koja je ponovno otkrivena.
Počela je slikati, sudjelovati u satovima plesa i ponovno se smijala iz dna duše. Svaki dan bio je nova bitka s predrasudama okoline i osobnom krivnjom. Međutim, kada ju je Mirza pogledao i rekao: „Sama si se odabrala, što svjedoči o tvojoj inteligenciji“, znao je da nije pogriješio u svojoj odluci. Povremeno se pitala je li ikada prekasno za novi početak. Je li dopušteno voljeti nekoga bez obzira na njegove godine? Može li ispunjen život biti važniji od straha od osude? Dok je sjedala s njim, smijala se i držala ga za ruku, osjećala je odgovor već prisutan u njoj. Nikad nije prekasno voljeti.
