U današnjem članku donosimo potresnu životnu priču žene koja je svoj život posvetila djeci, a danas živi zaboravljena i prepuštena milosti drugih. Radojka Petrović, majka, sestra i nekada stub porodice, suočava se sa starošću koja joj nije donijela mir, već bol, samoću i nepravdu.
- Nekada su njene ruke bile vrijedne, snažne i posvećene radu. Radila je neumorno kako bi izvela djecu na pravi put, naročito nakon što je prošla kroz težak razvod. Nije žalila ni snagu ni zdravlje da bi svojoj djeci obezbijedila sigurnost i dom. Danas su te ruke umorne, iscrpljene i nemoćne. Bol koju osjeća nije samo fizička – to je bol žene koju su zaboravili oni zbog kojih je cijeli život podnosila odricanja.
Kada je pitaju gdje su joj djeca, Radojka ne može da sakrije suze. Neka se više ni ne javljaju, a za neke čak ni ne zna gdje su. Nema ih da joj pruže ruku, da je pozovu, da joj kažu toplu riječ. Njene oči više ne traže pomoć, nego tek mrvicu pažnje i razumijevanja. Sve što želi je da se jave, da ih čuje, da osjeti da postoji u njihovim mislima.
Zbog narušenog zdravlja više ne može da radi. Snalazi se kako zna i umije. Otvoreno priznaje da ponekad odlazi u grad da prosi jer nema drugog načina da preživi. Brigu o njoj preuzela je sestra, ali i to joj teško pada. Iako zna da je sestra voli i želi joj dobro, osjeća se kao teret. I sama kaže: “Boli što dosađujem porodici koja je u teškoj situaciji. Iako je to moja sestra, to je tuđa kuća.” U tim riječima krije se sva tuga jednog čovjeka koji osjeća da više nema svoje mjesto u svijetu.
- Psihološkinja Adriana Pejaković ističe da je uloga roditelja nezamjenjiva, ne samo u mladosti, već i u starosti. Roditelji ne bi smjeli postati nevidljivi u životima svoje djece, posebno kada više nemaju snage da se bore sami. Umjesto što ih gledamo kao “servis” za čuvanje unuka, trebali bismo im pružiti ono što oni nama nikada nisu uskraćivali – pažnju, poštovanje i ljubav. Starost nije bolest, već prirodan dio života koji svi mi nosimo u budućnosti. I baš zbog toga, prema starima treba da se ophodimo onako kako bismo željeli da se neko jednog dana ophodi prema nama.
Pejakovićeva dodaje da stari često kriju osjećaj zapostavljenosti, jer ne žele da budu na teretu. Trude se da ne uzimaju prostor u životima svojih najmilijih, iako ih ta tišina duboko boli. Zato je važno da zastanemo, da ih pozovemo, da pitamo kako su. Nekada je dovoljno samo nekoliko riječi, jedan poziv, da im dan dobije smisao.
Zakon o porodici jasno propisuje da su djeca dužna da izdržavaju roditelje, ali ljubav nikada ne bi smjela da bude zakonska obaveza. Ona mora dolaziti iznutra, iz zahvalnosti i sjećanja na sve ono što su naši roditelji učinili za nas. U porodicama gdje je vladala briga, povezanost i toplina, djeca ne doživljavaju brigu o roditeljima kao teret, već kao prirodan nastavak ljubavi.
Radojka sama vodi računa o svom zdravlju koliko god može. Njena najveća želja nije novac, niti luksuz. Želi samo jedan susret, jedan razgovor, jednu priliku da pogleda svoju djecu u oči. „Makar taj telefonski poziv i da se sastanemo da progovorimo. Drugo ne tražim“, kaže tiho, s tugom u glasu.
Priča Radojke Petrović nije usamljena. Mnogi roditelji dijele sličnu sudbinu. Posvetili su život svojoj djeci, a na kraju dana ostali zaboravljeni i usamljeni. Zato se moramo zapitati – da li ćemo i mi jednom ostati bez onih kojima smo dali sve?
U današnjem članku pokušali smo da podsjetimo na ono najvažnije: roditelji ne traže mnogo, ali ono što traže – nezamjenjivo je. Jedan poziv, osmijeh, ruka podrške – to je najmanje što možemo da im damo, a za njih, to je sve.
