Kada je ovo usnio, Stanimir zauvek otišao od kuće u šume na Maljenu: Nije pričao sa ljudima, evo kako je živeo 50 godina

U šumi na obroncima Maljena, više od pola veka živeo je Stanimir Joković iz okoline Požege, potpuno sam. Ljudi koji su ga poznavali smatrali su da je bio žrtva sopstvenih predrasuda i fanatizma. Jedan san ga je preobrazio i naterao da provodi dane kao pračovek.

Meštani se i dalje sećaju priče o čuvenom Stanimiru i ističu da bi voleo da se njegova nesvakidašnja sudbina prenese na filmsko platno, jer ostavlja svakoga bez reči. Sada bi nauka mogla razmišljati o njemu kao o fenomenu čija su iskustva veoma bogata.

• 4. kolovoza 1974. reporter časopisa NIN intervjuirao je pustinjaka i donio vam nevjerojatan izvještaj:”Sve izgleda nestvarno, a ipak stvarno. Taj čovjek je vjerovao da takve stvari mogu postojati još samo u književnosti, književnosti srednjeg vijeka, o pustinjacima, samotnjacima, fanaticima.

Na prvi pogled Peta iz starih srednjovjekovnih priča Petar Koriški kao da je uskrsnuo u naše vrijeme, ovaj pustinjak iz 20. stoljeća za sebe je odabrao život divljih životinja na šumovitom Maljenu”, kaže novinar Ljubomir Tešić. Stanimir Joković rođen je u selu Mršelji kod Požege (sliku možete vidjeti ovdje), odabrao je “maljensko bespuće” i njegove izdanke – Malu i Veliku Zajčicu, imao je već 69 godina kada ga je posjetila ekipa NIN-a.

“Imao je samo 20 godina kada je pobjegao iz sela i ljudi. Od tada bježi u divljinu, planine i usamljeni svijet.”Ovo područje je slijepa ulica. Od Ježevice do Duškovića može se nekako prenijeti turska “džada” i dalje tražiti pustinjaka Stanimira, samo kozjom stazom, pješice ili nogostupom. Prolazi kroz guste šume graba, graba i bukve, uz žubore potoke, u predjelima Zelenibrege, Mara i Velika Zajčka. “

Na potoku kod sela Mršelji nalaze se vodenice koje je, prema kazivanju mještana, koristio i Stanimir. Dolazi krišom iz planine sa šakom ječma ili kukuruza.“Ove bespuće listopadne šume jedini su fizički svijet koji je ostao usamljenom čudaku Jokoviću.”Ljudi su pokušavali na bezbroj načina da ga razuvjere, urazume i natjeraju da se vrati u rodno mjesto, na svoje imanje i živi u selu. Međutim, nisu uspjeli.

• “Otišao je u dobrovoljno progonstvo, zapao u krajnje siromaštvo, odvojen od svih ljudskih normi i civilizacije, i možda živio kao njegovi davni preci u ovom stoljeću.”Skupljao je lišće, suho granje i lovio divlje životinje i ptice u šumi.pobjeći od gomile-U tekstu se dalje navodi da u potragu za Stanimirom ne treba ići bez vodiča, jer je takva potraga unaprijed “loša sreća”. “Zamršene kozje staze kroz šikaru mogu razaznati i razmrsiti samo oni koji su njima prošli.”

“Pustinjak se dobro sakrio od svačijeg pogleda. Otpuzao je u područje koje joj je bilo nadohvat ruke. Priča se da je prije nekoliko godina, kada su seljaci prolazili kroz šumu u njegovoj blizini, postao vrlo nesretan i depresivan. Presjekli su puteve za prijevoz drva iz šume, koja je malo prijetila njegovom usamljenom kraljevstvu.”

Otkako je odlučio živjeti sam u šumi, bježi od ljudi “ma kakvi”. Mještani sela Dushkovtsi rekli su da se Stanimir više bojao ljudi nego životinja. Živio je u maloj zemunici od blata, kakve grade voćari u Slavoniji i Vojvodini. Kad bi netko pronašao Stanimirov “dom”, pitanje je bi li on bio tamo. Obično je prvi koji primijeti da netko dolazi jer to već ima istančan osjećaj. “Odbacio je sve i zavukao se duboko u grmlje. Sakrio se u nekakav grm sa štapom u ruci i satima ostao bez riječi. “Koliko god su ga ljudi zvali, nije se ni javljao . Tek kad “opasnost” prođe i posjetitelji odu, s oprezom prilazi svojoj “kući”.

Novinar NIN-a je napisao da on nije izgledao krvoločno, divlje, ni borbeno, već “veoma nežno, mirno i poslušno”. Mještani kažu da nikada nikome nije naudio u cijelom kraju dok je bio u izolaciji. Nikome ništa nije skrivao, nije kršio zakon, nitko ga nije progonio, nije bio ni razbojnik ni razbojnik i zbog toga mnogima nije bilo jasno njegovo stalno eskiviranje.

• U potrazi za “pustinjakom”Po savetu Branka Markovića iz Duškovaca, ekipa NIN-a pronašla je Stanimirovog rođaka Milivoja Jevtovića iz Tometipolja. On jedini nije pobjegao od ovog “pustinjaka”, s njim je razgovarao i samo njemu odgovarao. Općina Požega proglasila ga je skrbnikom Stanimira.

Iako je Stanimir bio poznat po tome da se gubio u svojoj kolibi samo noću, pronašli su ga danju dok je spavao, zahvaljujući Milivoju, koji je često posjećivao ujaka da vidi je li još živ.”Sve te zamršene staze, kroz šumu, bez ikakve prave svrhe, kao da su bile posebna pustinjačka religija. Svaka je nekamo upućivala, i svaka je imala svoje “mitsko” značenje. Pola stoljeća prati ih samo jedna noga – stopalo pustinjaka i, naravno, stopalo životinje, najčešće pijetla i lisice.”

Šetajući šumom naišli su na ogradu od blago nakošenih grana “na rubu narodne šume”. Na svom “imanju”, na velikoj padini, imao je voćnjak i nekoliko “njiva”. U voćnjaku ima svakakvih vrsta drveća: šljiva, krušaka, jabuka, oraha, vinove loze – “sve poredano i sađeno u različito vrijeme bez ikakvog plana, kalemljeno jedno na drugo”. Prema starosti stabala, voćnjak je star oko 50 godina.

“Između voćaka ima nekoliko kvadrata koji izgledaju kao ‘njive’. Posvuda ima pšenice, ječma, kukuruza, raži, pa graha, graška, rajčice, češnjaka i luka. Od svega pomalo – samo imaš. Sve ovo na ovoj padini, na pjeskovitom tlu, daje malo ploda, ali – daje toliko ploda da pustinjak neće gladovati.”Kao mladić pobjegao je u šumu i 50 godina se nije vratio u nekoliko kilometara udaljen rodni grad.

„Pustinjak je ovdje došao 1925. godine. Imao je samo motiku, sjekiru i kramp. Od te godine Stanimir je krčio šumu, vadio kamen ljutac i proširivao svoje imanje. Na iskrčenom terenu odmah je posadio voćke, znajući za sve. dobro da bi za drvo trebalo vremena.”

• Gradio je male zemunice od zemlje, blata, kamenja, granja i paprati. Koliba mu je tri puta gorjela. Otišao je u šumu, a kada se vratio, zatekao je svoje stanište pretvoreno u pepeo.“Ljudi u tim šalama i šalama, uglavnom pastiri, koji su željeli prekinuti Stanimirov pustinjački život ili mu zagorčati život, pokušali su ga vatrom istjerati iz šume i vratiti u selo, vraćajući se ocu. kući, bili su neuspješni: tvrdoglavi i uporni pustinjak gradio je svaki put nove močvare i nastavio živjeti životom primitivca.”

Put prema Sanimirovoj kući-Do Stanimirove kolibe vodi neugledna vijugava kozja staza koja se “svija u šikaru i vjetar”.”Pitač je bio otvoren, bez vrata i prozora, mrkli mrak – poput špilje iz koje su izlazili plavi plamenovi. Unutra je bilo tako mračno da ste se morali sagnuti da uđete. Soba je bila puna dima i čađe, i nije bilo Dimnjak je izgledao tamnije Negdje je među slamom i paprati zašuštala zmija ili miš.

U sredini je tužan čovjek, vatra je dogorjela, a kraj njega mala zahrđala posuda s gotovim drškom – šaka namočenih mahuna, drvena žlica, zemljana posuda, razbijena kanta i Otvorena kartonska kutija koja sadrži malo grubo mljevenog brašna. To je cijeli Stanimirov “kuhinjski” pribor. Oko kamina nije bilo lanaca – ni stola ni stolaca. Sjedio je, jeo i odmarao se na zemlji, a zemlja je bila gažena.

Cijela je soba smrdjela.U jednom kutu ležalo je “nekoliko zgužvanih komada tkanine” koje su bile njegova posteljina “Iz ove prednje ‘sobe’ moglo se otići na trbuhu u drugu, tamniju sobu.” Bila je to, po svemu sudeći, “soba” za spavanje – dovoljno velika da u njoj čovjek može ležati kao u grobnici. Puni se suhim lišćem i slamom. U zidovima, male, gotovo nevidljive rupe izdubljene u zidovima, bile su nekakve niše” u koje je spremao hranu koju je u jesen skupljao iz svojih voćnjaka i “njiva”.

• Ispred ulaza u kolibu stajale su cjepanice i “izjedena i tupa” sjekira, a do nje dvije bijele “prljavo crvene” mačete koje su igrale na suncu. Prema Milivojevoj priči, Stanimir ih je pronašao u potoku, sažalio se nad njima i uzeo ih k sebi. “Ovdje se životinje zbližavaju, pitome i ostaju.” Imao je Stanimira i pse, ali su ga napustili jer su “i oni bili umorni od ovog besmislenog načina života”, ili, rjeđe, truju ih i tjeraju. od strane pastira.Koliba se nalazi uz izvor koji je Stanimiru jako bitan. Nije mogao preživjeti bez vode i znao je da mora pronaći odgovarajuće mjesto za život u planinama.

pustinjak na drvetu-Stanimir nije bio na “imanju” kada su stigli Milivoje i ekipa NIN-a. Ili je prvi vidio da dolazimo, pa je brzo otrčao u gustu, mračnu šumu pokraj male kuće, ili je, kao i obično, odlutao nekamo bez ikakvog razloga. Pažljivo smo slušali. Potrajalo je. , Negdje u voćnjaku, čuli smo gunđanje i kašalj: na vrhu velike divlje trešnje sjedio je samouvjereno gledajući u njih . Nije odmah prepoznao svoju sestru. “Striče, ne boj se! Ja sam, sestrice, siđi dolje da pričamo”, doviknuo mu je Milivoje.

Kada je sišao s drveta, krenuo je prema njima pognute glave u nevjerici. Bio je odjeven u dronjke i nosio je pohabane gumene čizme.Rekao je “dobar dan” i “ušao u kuću i izvadio tri kocke šećera”. Jednu je pojeo, a ostatak dao posjetiteljima. “Čini se da mu je ovo dobrodošlica, a i neka neobjašnjiva ceremonija. Samo on to zna, a to znači povjerenje.” Zatim je sjeo na travu.

Kako je opisao novinar NIN-a, Stanimir je bio čovjek srednje visine, snažnih udova i čvrstog tijela, “ali je već počela starost i pseći način života”. Sve poljoprivredne poslove obavljao je motikom, sjekirom i krampom. Ima velike ruke i prevelike nokte.”Samo u takvim uvjetima bilo je moguće održati ljudski rod kakav je bio Stanimir. Pustinjaci su bili u stanju svladati i odoljeti se tjelesnom snagom i snažnom voljom mnogim nedaćama koje su zadesile u ovim pustim planinama.”Glas mu je bio monoton i visok, jedva čujan.

• Govorio je nesuvislo i “potpuno nebitno”. “Potpuno je izgubio svaki smisao za komunikaciju s drugim ljudima. Znao je pričati, ali nije znao govoriti. Nije imao sugovornika. Često je u svojim pričama spominjao razna čuda, mladost, mrtvu majku i sestru. U svojim pričama često je spominjao razna čuda, mladost, mrtvu majku i sestru. U svojim pričama često je spominjao razne čudesa, mladost, ali nije znao pričati.” On govori zakržljalim i arhaičnim jezikom – kao da je sada izašao iz neke davno izgubljene prošlosti.”

Kao što je već spomenuto, njegova je sudbina zanimljiva za medicinu, sociologiju i lingvistiku, a za sve je “krivac” san.Rođen je u Mseliji 1905. godine. “Otac mu je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Živio je s majkom i sestrom. Završio je osnovnu školu u Msheju i postao loš dječak. Važio je za dobrog učenika i tada je, po pričanju ljudi, pričao Sunarodnjaci i suvremenici da u kasnoj adolescenciji počeo je čitati razne knjige, a priča se da je od tada Stanimir potpuno “otkačio”.

• On je za NIN rekao da je kada je imao 20 godina sanjao da mu je neko u selu “psovao majku i hteo da ga ubije” da mu je jedini spas bio da pobegne u šumu, da se skloni što dalje od ljudi i živi život pustinjaka. Kad se probudio, uzeo je sjekiru, motku i nož te zauvijek napustio svoj dom. Dugo vremena nitko ništa nije znao o njemu. “Rekao je da je čuo glasove u svojim snovima,” jer da nije slušao umrijet će.

“Naravno, majka je također pokušavala uvjeriti pustinjaka da ga pusti kući i živi običnim životom, ali Stanimir nije uspio uvjeriti samog sebe. Marty je uzalud plakao za Majanom. Nakon majčine smrti, nije se vratio u selo.Nastavio je Izbjegavajte ljude.”

„Od 1925. godine vodio je nepomirljivi rat s ljudima oko sebe.” Vjerovao je da ga ljudi mrze i progone jer je bio čudak i pustinjak, tretirajući ga kao zvijer i psujući ga u njegovoj prisutnosti nije mogao podnijeti. Zato stalno bježi. Rekao je da nikada nikome nije učinio ništa loše i da se loše stvari boji. “Rekao je da ne voli “požude i taštine svijeta”, a posebno mu smetaju vika i psovka. Stoga, kad god bi negdje čuo zvuk, pokrio bi uši i pravio se da ništa ne čuje.

Na pitanje jesu li ga ikada prije zanimale žene, prezrivo je odmahnuo rukom i rekao: “Žene su u srodstvu sa zmijama. Ljudi koje ugrize žene nikada se neće oporaviti od ugriza.” gdje je sjedila žena. Ako bi ih slučajno sreo na putu, ili ih vidio dok su čuvali goveda ili ovce, kružio bi oko njih u širokom krugu, kao da ga nešto hoće ujesti ili ujesti. Kad bih ih sreo na cesti i ne bih mogao proći, bacio bih se na zemlju i zabio lice u šake. Ostajao bi u tom položaju dok žena ne bi prošla, a onda bi ustao i pobjegao.

• Prije rata žandari su ga uhitili i palicama odvraćali od pustinjačkog života. Tjerali su ga da živi kao i svi ostali, ali ga nisu mogli prisiliti. Tijekom rata razne vojske su ga ‘lovile’ ili progonile ali ga nisu mogli uhvatiti.” Seljani su rekli da je trčao tako brzo da ga “ni konji nisu mogli uhvatiti”.

“Stanimir je nakon rata odveden na šest mjeseci u Beograd na promatranje, a onda je pušten kao čudak i individua, ali ne i kao luđak. Na opservacijskom ispitivanju u bolnici zakleo se da neće progovoriti ni riječ. Naravno, održao je riječ – bio je kao gluhonijem.”Iako je bio mršav, bos i uvijek gladan, rekao je da se ne sjeća da je ikada bio bolestan, da nije uzimao lijekove ili “nikada nije tražio nikakvu liječničku pomoć”.