Stanimir Joković, podrijetlom iz požeškog kraja, veći dio svog života posvetio je pustinjačkom životu na planini Maljen. Njegovo izvanredno putovanje, koje traje više od pedeset godina, započelo je kada je u dobi od dvadeset godina odlučio napustiti svoje selo u potrazi za mirom u divljini.
Neki su ga opisali kao fanatika, egocentričnog pojedinca koji se odlučio odvojiti od društva zbog jednog cilja. Njegovo dobrovoljno osamljivanje više je ličilo na postojanje divljih životinja nego na postojanje ljudi. Po mnogo čemu predstavlja suvremenu verziju srednjovjekovnih pustinjaka, poput Petra Koriškog.
- Stanimir je pet desetljeća boravio u šumovitim predjelima planine Maljen, posebice u mjestima poput Male i Velike Zajčice, namjerno se klonivši ljudskog kontakta. Iako su seljani u brojnim slučajevima pokušali pomoći da se ponovno integrira u društvo i nagovarali ga da se vrati u selo, on je stalno odbijao njihove ponude. Kako bi se prehranio, skupljao je lišće i suho granje dok je također lovio divlje životinje. Njegov život bio je usredotočen na šumu, s malo angažmana u civilizacijskim putevima.
Jedini znak njegova postojanja bili su rijetki odlasci u mlinove, gdje bi diskretno skupio malu količinu ječma ili kukuruza. S vremenom je Stanimir stekao reputaciju osobe koja u potpunosti izbjegava ljudske interakcije. Mještani tvrde da se više bojao ljudi nego divljih životinja, zbog čega se klonio bilo kakvog kontakta s drugima. Njegovo osamljeno područje bilo je suočeno s mogućim poremećajem samo kad su seljaci prolazili kroz šumu; no i tada se Stanimir uspio povući dublje u divljinu.
Stanimir je boravio u jednostavnoj zemljanoj zemunici bez vrata i prozora, podsjećajući na primitivna skloništa iz prošlosti. Njegov dom bio je lišen ukrasa, opremljen samo bitnim stvarima poput lonca za kuhanje i drvene žlice. Na svom imanju obrađivao je voćnjak i nekoliko manjih okućnica na kojima je uzgajao skromne sorte voća i povrća dovoljne da ne umru od gladi.
- Uz pomoć rođaka Milivoja, jedinog s kim je pustinjak povremeno razgovarao, novinar NIN-a uspeo je da pronađe Stanimira. Po njihovom dolasku, Stanimir je sjedio na stablu i začuđeno ih promatrao. Iako je bio prirodno sramežljiv i radije se izolirao, spustio se i upustio novinara u razgovor. Njegov govor karakterizirala je visoka i fragmentirana kvaliteta, odražavajući potpunu nepovezanost s tipičnim metodama komunikacije s drugima.
Njegova nevjerojatna fizička snaga i odlučnost omogućile su mu da izdrži teške uvjete planine. Unatoč tome što se tri puta suočio s uništenjem svoje zemunice, svaki put ju je uspio rekonstruirati i nastavio napredovati u divljini.
Mnogi ga smatraju fenomenom, a njegovo je pripovijedanje zaokupilo ne samo širu javnost nego i stručnjake medicine, sociologije i filologije. Stanimirov način života predstavlja jedinstven primjer osobe koja se može potpuno odvojiti od civilizacije i egzistirati na način sličan onom u primitivnim društvima.
