Svaki roditelj ima potrebu da zaštiti svoju djecu od svega a posebno dok su mali i nemoćni. Posebno je teško kada im neko bez razloga nanosi bol i poniženje.
Svi roditelji žele da se njihova djeca osjećaju jedinstveno i voljeno, posebno na njihov rođendan. Tog dana, moja jedina namjera bila je slaviti sa svojom kćeri Emily i učiniti njezinu proslavu 10. rođendana nezaboravnom. Nije bilo organizirane nikakve značajne proslave – bez balona, bez gužve, samo njezin omiljeni sendvič s dodatnim kiselim krastavcima, što je bilo idealno za nju. Ovaj mali znak pažnje, popraćen ljubavlju i pisanom porukom sa stisnutim srcem na kraju, trebao je biti radostan trenutak, trenutak ljubavi i prepoznavanja.
Školska kantina i neobičan događaj Kanterija je vrvjela od buke: tanjuri su se lomili, dječji smijeh, a glasovi su se vraćali s poda. Kad sam promatrala Emily, stajala je u liniji sa svojom malo savijenom punđom i zdjelom u ruci, držeći zdjelu kao da je to jedina briga u tom trenutku. Kad me prepoznala, njezin osmijeh je bio očit: tih, ugodan i pun topline, govorio je više od 1000 riječi mojim roditeljima. Namjeravala je sjesti za stol do prozora, stol za kojim svi uživaju. Međutim, nije uspjela stići na odredište. Jedna prethodna žena, koju prije nisam vidjela, zauzela je mjesto ispred nje.
Izvana je izgledao kao dio osoblja kantine – pregače, mrežice za kosu i taj profesionalni, pomalo oštar izgled. Nije vikala, ali glasnoća njezina glasa bila je dovoljna da smanji buku: “Ne, ne”, uzviknula je, podižući ruku. Ne ovdje. Emily se ukočila. “Ovi stolovi su za obitelji koje doprinose”, objasnila je formalnim i grabežljivim tonom, “jeste li razumjeli?” “Još uvijek ne razumijem.” Zatim je nježno položila ruku na moje dijete bez ikakve dodatne sile ili pritiska, tek toliko da ga povede. Zatim je pokazala na stol koji se nalazio na drugoj strani sobe. Stol smješten uz prepune kante za smeće, dok su druga djeca uživala za svojim stolovima. “Možete sjesti ovdje”, rekla je.
- Emily je odmah pristala. Ne vičući, već kroz suze koje je teško kontrolirati kada se pokušava biti hrabra. Djeca u blizini su vikala, nešto govorila, a jedno od njih se čak i našalilo. Nešto u meni što je vruće. Značajan odgovor roditelja. Bez razmišljanja, prišao sam ženi i stavio vrećicu s ručkom na stol koji je nazvala “rezervirano”. Buka je bila tiha, ali mojim je ušima zvučala kao grmljavina. “Gospodine, ova stolica je rezervirana. Mogu li vam pomoći?” upitala je s jasnim obrazloženjem. “Da”, rekao sam, glasom mirnim, ali snažnim. “Možete li mi objasniti zašto ste preporučili da moja kći sjedi sa smećem?” Žena je isprva izgledala zbunjeno, a zatim je skrenula pogled.
“Ovi stolovi namijenjeni su obiteljima koje podržavaju školu”, rekla je. “Zaklade. Donacije. To je politika.” “Moja kći sudjeluje u svakodnevnim aktivnostima ove škole”, rekao sam. Trudeći se, dobrotvorno i ne kritizirajući druge. Emily je ostala iza mene, zdjela s drhtavim sadržajem u ruci. “Ima deset godina”, nastavio sam. Danas joj je rođendan. Žena je upitala skeptika. „Gospodine, ja ne sudjelujem u stvaranju pravila.“ „Zanimljivo“, rekao sam tiho, „jer ste upravo uspostavili pravilo.“ U tom trenutku zavladala je tišina. Roditelji su usporili raspravu, učitelji su stali. Emily ju je nježno povukla za rukav. „Tata“, rekla je tihim glasom, „mogu sjediti ovdje.“ Skoro sam odustao.
Popustio sam, idemo se susresti. „Ne“, rekao sam tiho. Nemojte sjediti tamo gdje se pokušava manja veličina. Zaustavio sam se i promatrao prostor. Je li ovo način na koji danas odgajamo svoju djecu? Je li moguće kupiti ovu ljubaznost? Muškarac za susjednim stolom pokušao se nakašljati, međutim, žena s druge strane sobe osjećala se nelagodno. Lice radnice pocrvenjelo je. „Stvarate scenu“, rekla je oštro. „Ne“, rekao sam. Natjerali ste je. Ja jednostavno odbijam sudjelovati u tome da to postane uobičajeno.“ Odgovornosti uloge ravnatelja.
U tom trenutku, ravnateljica škole ušla je u sobu. Razmislila je o okolnostima – ženi, stolu i crvenim očima moje kćeri – a onda joj se izraz lica promijenio. “Što se ovdje događa?” upitala je. Prije nego što je zaposlenica u kantini mogla odgovoriti, Emily je progovorila. “Preporučila mi je da jedem blizu smeća”, rekla je tihim glasom, “jer moja obitelj ne sudjeluje u darivanju krvi.” Ravnateljica je stisnula čeljust. “Ne radi se o politici”, rekla je autoritativno. “A čak i da jest, ne bi se ovako vodilo.” Žena je to priznala. “Ja sam samo…” pokušala je opisati. “Nisi bila u pravu, ravnateljica te prekinula. Razgovarat ćemo o stvarima nasamo.”
Emily se pretvarala da se smiješi, ali s blagim zvukom. “Draga, možeš sjediti za stolom kako želiš.” Emily me pogledala, a zatim nesigurno skrenula pogled. Kiv, namignula sam. Odabrala je stol blizu prozora. Zajedno smo otvorili vrećicu s ručkom i proučili poruku. Osmijeh se vratio, ovaj put iskren, topao i pun radosti. Okruženje se promijenilo. Jedan roditelj je povećao udaljenost između svoje stolice i ostalih, dok je drugo dijete pozdravilo Emily mašući zastavom. Šale i smijeh su prestali. Kasnije me ravnateljica nazvala. Ispričala se, više puta, priznajući da će se razmotriti razvoj osoblja i da događaj nije reprezentativan za njihove vrijednosti. Izrazila sam joj zahvalnost.
Međutim, ono što sam zadržala nije bilo priznanje neuspjeha. To je bio prvi odgovor moje kćeri na uvredu kada je pokušala shvatiti poniženje, vjerovala je da će biti jednostavnije boriti se nego shvatiti poniženje. Te večeri, dok sam je pokušavala uspavati, upitala me: “Jesam li pogriješila?” “Ne”, odmah sam odgovorila. Nemaš razloga da te boli. Zašto je onda to postigla? Neko vrijeme sam pretpostavljala: „Pravila se često zanemaruju jer su tu da štite, a ne da nanose bol. Povremeno odrasle treba podsjetiti.“ Nerazgovijetno je odgovorila. Prije nego što je ugasila svjetlo, uzviknula je: Drago mi je što si bio prisutan. I ja. Nijedno dijete, bez obzira na doprinos obitelji, ne bi smjelo dijeliti stol sa smećem, a nijedan roditelj ne bi smio šutjeti kada se to dogodi.
