Komšija je na našem prostoru svetinja, a istovremeno se zna desiti da komšije upravo budu oni najgori dušmani jedan drugom koji žele da napakoste protivniku na razne načine.
U malom zaseoku, među poljskim planinama i drevnim putem, živio je Dragan, čovjek poznat po tome što je imao najljepše plumerije u regiji. Njegov voćnjak, smješten na kosoj njivi koju je obasjavalo jutarnje sunce, bio mu je najveća nagrada. Nije se radilo samo o drveću, već i o strpljenju i ljubavi prema zemlji. Dragan je razgovarao sa svojim drvećem kao da su živi organizmi, promatrao je svaku granu, a kad bi skrenula s puta, podvezao bi je. Više se usredotočivao na njih nego na sebe.
Međutim, kada bi se spomenulo njegovo ime, uzdah sreće uvijek bi se mogao pronaći s druge strane barijere. Tamo je živio Milan, njegov sustanar, čovjek s mnogo paralela, osim želje da se posveti radu. Njegova zemlja bila je prepuna trnja, a trava je izgledala kao da je narasla dulje nego što ju je godinama vidio. Dok bi Dragan svako jutro posjećivao voćnjak, Milan bi sjedio na ogradi i promatrao je, a zatim bi bacao prašinu u zemlju i tvrdio da je nekima zemlja dala plodove, dok je drugima jednostavno uvenula.
Te jeseni, kada su se činilo da su se Draganove šljive najviše plave na nebu, Milanov zlobni stav postao je opasniji. Umjesto da prizna složenost postizanja nečega, sinula mu je ideja da je teže uništiti tuđi trud nego započeti vlastiti. Jedne zimske večeri, dok su kuće bile neaktivne, Milan je upotrijebio pilu. Tama ga je štitila, a nedostatak ljubomore ga je inspirirao. Preskočio je ogradu i ušuljao se u voćnjak poput lopova, ali nije tražio voće. Putovao je u regiju u potrazi za izvornom osvetom koju je namjeravao. I počeo je rezati. Jedno po jedno, stabla su se rušila.
- Oni koji su imali 20, 30 godina. Obitelji koje su uzdržavali, njihova djeca koju su obrazovali i njihove pune staklenke pekmeza. U tom mračnom prostoru, Milan je promatrao kako se odvija tuđa životna misija, vjerovao je da će mu to pružiti određeni stupanj opuštanja. I rani povjetarac pretvorio je Draganov život u pepeo. Kad je promatrao srušena stabla, sakupljeno voće na tlu, srce mu je zastalo. Smjestio se između odsječenih debala kao da prolazi kroz povijest. Nije mu trebalo dugo da prepozna čizme, bljuzgavi trag koji je vodio izravno do Milanove kuće.
I razbjesnio se. Cijeli život čuvao je ruke od ozljeda, a danas ih je htio iskoristiti za osvetu. Međutim, kad je pogledao prema Milanovoj kući, primijetio je nešto što ga je natjeralo da se okrene. Promatrao je djecu kako provode vrijeme u dvorištu u jadnim uvjetima. Mala, mršava. Djeca koja nisu shvaćala očevu ulogu u vlastitom ropstvu. Ako bi ga snimio, djeca ne bi imala hrane za jelo. Ako bi ga progonio, munjasti plamen tame prožeo bi ih i progutao oboje.
Dragan je dugo zadržavao taj položaj, pokušavajući riješiti problem. Nakon toga, pregledao je sobu. Voće je bilo rašireno okolo, ali bilo je izuzetno slatko i blagotvorno. U tom trenutku, umjesto da se naljuti, počeo je posjedovati čudnu količinu odlučnosti. Vratio se u rezidenciju i umjesto oružja, uzeo je prazne bačve. Spustio se i počeo skupljati voće, jedno po jedno, kao da skuplja komadiće oštećenog srca. Cijeli dan posvetio je prikupljanju svih pozitivnih stvari koje mu je priroda pružila unatoč negativnim stvarima koje su ljudi počinili. I dok ga je Milan promatrao iza zavjese, zabrinut zbog mogućeg ishoda, Dragan je jednostavno obraćao pažnju na zadatak.
Bez zvuka ili prijetnje, ovo je strašna vijest za kukavičinog sina. Kasnije, sljedećeg jutra, Milan je čuo kucanje na vratima. Nakon toga, drugačije. Još jedno. Kad je provirio kroz ulaz, ugledao je 10 punih posuda trešanja. Najpoželjnijih. Najzahtjevnijih. Na vrhu je bio list papira s porukom. Poruka koja nije zahtijevala kaznu, ali je ipak u njega usadila osjećaj odgovornosti. Dragan mu je napisao da je vjetar otpuhao voće, da je sramotno baciti ga se, da zna da Milanova djeca uživaju u slatkišima i da će mu u proljeće dati nove biljke.
Jednostavno mora uzgojiti svoje, to bi eliminiralo potrebu promatranja tuđeg razvoja. Kad je Milan pročitao e-mail, noge su mu klecnule. Suze su mu tekle niz obraze. Slijedio je Draganove naredbe i slijedio ga, kada je stao zahtijevati odmazdu. A Dragan se samo zalagao da se loše stvari koje se događaju ne mogu ukloniti zlom koje se čini. Od tog dana nadalje, njihovo druženje je napredovalo.
Milan je pomagao u sadnji novih stabala, brinuo se o Draganovoj rezidenciji i prvi put je obrađivao vlastitu zemlju. Povremeno, samo značajan čin dobre volje može iskorijeniti najveće. korupcija u osobi. Dragan je to pokazao. Selo se sjetilo da su najveće rane često najmoćniji korijeni koji se razvijaju.
