U današnjem članku donosimo vam intimnu ispovijest žene koja se suočava s duboko ukorijenjenom porodičnom nepravdom, pokušavajući pronaći smisao i dostojanstvo u sredini gdje se vrijednosti mjere selektivno, a emocije guraju pod tepih.
- Dok je miris svježe pečenih pita ispunjavao malu kuhinju, u srcu Lejle rasla je gorčina. Sjedila je pored supruga Adnana u kući njegove majke, pokušavajući progutati knedlu koja joj je stajala u grlu. Jasna, njegova majka, bila je nasmijana kao uvijek, ali iza tog osmijeha krila se duboka pristranost. Sve što je imalo težinu – bilo to novac, podrška ili konkretnija pomoć – neupitno je pripadalo Ivani, Adnanovoj sestri, i njenom mužu Tomislavu. Za Lejlu i Adnana ostajao je tek tanjir hrane i nekoliko izlizano toplih riječi.
Kada je prošaptala Adnanu da su opet ostali bez ičega, zamolio ju je da šuti. Ali koliko još puta treba da proguta ono što boli? Koliko puta treba da sluša opravdanja poput „Vi ste mladi, vi ćete se snaći, Ivana ima malu djecu, njoj je teže“, dok njih dvoje jedva sastavljaju kraj s krajem?
Lejla se prisjeća svog prvog susreta s Jasnom nakon vjenčanja – ponijela je kolač, trudila se biti idealna snaha, ali hladnoća u svekrvinom zagrljaju odavala je sve. Čak i tada, Jasna je prokomentarisala kako Ivana bolje pravi savijaču. I to je bilo prvo od mnogih poniženja koje je morala progutati.
Prošle zime grijanje im se pokvarilo. Adnan je skupio hrabrost i pitao majku može li pomoći. Jasna je, bez mnogo razmišljanja, odbila – jer Ivana je, eto, morala da kupi zimsku jaknu za sina Marka. I opet su ostali sami. Bez podrške, bez topline – u svakom smislu.Jednog vikenda, dok su Lejla i Adnan kopali vrt, Ivana je izašla na terasu s kavom, ignorišući ih. Jasna joj je mahnula i predala kovertu. Lejla je u tom trenutku jedva zadržala suze. Adnan je samo zabio motiku u zemlju dublje.
- Kad su se vratili u Sarajevo, Lejla je konačno progovorila. Bila je slomljena – ne samo zbog nepravde, već i zbog Adnanove šutnje. On joj nije mogao pružiti ništa osim riječi: „Ona je moja majka. Ne mogu joj naređivati šta da radi s novcem.“ Lejla je tada osjetila da nije dio te porodice, već tek neko ko stoji sa strane i samo posmatra.
Počela je izbjegavati odlazak kod Jasne. Svaki prijedlog vikenda u rodnom mjestu pratio bi izgovor – posao, glavobolja, bilo šta. A onda je zazvonio telefon – Jasna ju je pitala zašto ih nema. Lejla je prvi put rekla istinu: da se osjećaju zapostavljeno, nevidljivo, kao da vrijede manje.Jasnin odgovor bio je hladan: „Moraš naučiti trpjeti. Tako je to u životu.“ Tada su pukle sve tišine i sve lažne nade. Lejla je spustila slušalicu drhteći od bijesa i tuge.
Te noći, dok ju je Adnan grlio, rekao je: „Možda bismo trebali manje očekivati od drugih.“ Lejla mu je odgovorila ono što ga je najviše pogodilo: „A možda bismo trebali više očekivati od onih koji nas zovu porodicom.“Stiglo je proljeće. Nove brige. Lejlin posao bio je ugrožen, a Adnan je radio prekovremeno. Ivana je, naravno, objavljivala slike s mora, a Jasna joj je platila ljetovanje jer „djeca moraju na zrak“. I tada je Lejla shvatila da njihova borba nije samo finansijska – bila je emotivna, tiha bitka za priznanje, za poštovanje.
Na rođendanu Adnanovog oca, svi su bili prisutni. Jasna je pred svima uručila Ivani još jednu kovertu – za novi auto. Lejla je tada osjetila kako joj srce puca. Putem kući, Adnan ju je pitao hoće li mu ikada oprostiti što nije bio hrabriji. Lejla nije imala odgovor. Jer šta reći čovjeku koji te voli, ali nema snage da te zaštiti?
Danas, sama u stanu, Lejla piše svoje misli. Pita se dokle ide trpljenje. Gdje prestaje porodica, a počinje navika da se ćuti? Možda će neko drugi imati odgovor. Ali ona zna jedno – više neće šutjeti. Jer ni jedna porodica nije vrijedna bola koji dolazi iz konstantnog zanemarivanja
