Bane Mojićević oženio se Milicom Mićović krajem avgusta 2013. godine, ali se par razveo 2021. godine.Javnost dugo nije znala da je brak popularnog pjevača propao, on je to vješto skrivao, ali svima je bilo jasno o čemu se radi kada je započeo novu ljubavnu vezu.
Milica i Bane razišli su se nekoliko godina prije zvaničnog razvoda, pa nisu dugo živjeli zajedno, a pjevačica je izbjegavala da priča o bračnim temama, pa za njihov razvod gotovo niko nije znao. Tek nedavno je odlučio progovoriti o tome što ga muči u braku:
- Biti lojalan nije značilo ništa. Kad stvari ne idu kako treba, najbolje je proširiti vijest. Hodali smo godinu dana i bili u braku šest godina. Nikakva podrška je sigurno bolja od ljubomore i nerazumijevanja. Ovo je najstresnije i najtraumatičnije iskustvo koje sam ikada imao. Bane je tada rekao: “Pokušat ću izbjeći da to previše utječe na njega, što naravno i jest, ali ima dovoljno vremena da mogu normalno funkcionirati.”
Iako je dugo izbjegavao govoriti o razvodu, početkom 2021. otvorio se i priznao da mu je raspad braka teško pao, ali ne i iznenađenje za njegovu obitelj.Da sam znao da će se ovo dogoditi, razveo bih se ranije. Stvarno sam procvjetala. Ne samo ja, rekla bih da se i Milica probudila. Sada smo oboje sretniji i zadovoljniji, a naš odnos je pošteniji i zdraviji – rekao je Bain za Alo i dodao:
Kako vrijeme prolazi, njihova ljubav postupno blijedi, a strast na početku braka blijedi. Zbog toga su odlučili okončati svoj brak. Shvate da bi im bilo bolje da su sami i pristanu na službeni razvod. Sada je Milica sve uhvatila nespremne objavom da ju je majka zlostavljala.Svoju ispovijest podijelila je na Linkedinu, rekavši da je bila žrtva.
“Draga zajednica, ja sam dijete narcisoidne majke i najjednostavniji način da opišem svoj život s njom je: “izvana gladan, iznutra pohlepan. Na mom putu oporavka, kao i liječenju drugih rana u odnosu s mojom narcisoidnom majkom, jedan od najvećih izazova bio je iskorak iz paralelnih svjetova u kojima oboje živimo, samo nas dvoje iza zatvorenih vrata, skrivajući ozbiljne mentalne, emocionalne, fizičke i zdravstvene probleme od moje majke (uglavnom od nje, pa čak i od njezinog ljubavnika/poslovnog partnera).intiman odnos, ali u tome nije bilo ničeg intimnog i prekrasnog.
- Moja majka se prema meni ponašala kao da sam greška u njenom životu i to ju je rastužilo. Stvar bez emocija, osjećaja, potreba i želja. I jesam. Bio sam izravno upleten u njezinu aferu s njezinim tadašnjim poslovnim partnerom. To je značilo da sam postala dio njihovih seksualnih odnosa, spavanja s njima, njihovih tuča i svađa, svakakvih laži, prevara koje su zajedno izvodili (što i dan danas rade) – nitko nije vodio računa da sam dijete i da tu ne pripadam. Noću sam se bojala, bojala sam se što će mi se dogoditi. Osjećala sam se nezaštićeno, izloženo, usamljeno, tužno i odbačeno. Boljelo je što nisam imao nikoga u blizini da me zaštiti i spasi. Nakon ovih osjećaja brzo slijede sram, krivnja i ljutnja. Jer samo sam ja noću svjedočio tim prizorima, a danju se odvijao sasvim drugi život.
Tijekom dana su se pretvarali da je sve u redu — majka se vratila na posao, čovjek se vratio svojoj obitelji, a ja sam otišla u školu, gdje nisam smjela nikome prigovarati što se dogodilo. Naša obitelj se druži i posjećuje, što me još više zbunjuje jer sam cijelo vrijeme jedina. Postala sam pomalo buntovnica – to je bio način izražavanja unutarnjeg nemira. Ipak, ja sam označena kao problem, netko tko dramatizira, mašta, laže, pretjeruje, netko kome sve smeta, netko tko je preosjetljiv. Nažalost, vjerujem da je tako. Problem je u meni. Ubijena i izbušena od majke, ubija me ova misao i zašutim. Nikome nisam rekla što se dogodilo, naučila sam glumiti i prezentirati vanjskom svijetu ono što moja majka želi.
Trening znači da izgleda dovoljno dobro da mi kaže gdje pripadam i što trebam učiniti. Vani se mojoj majci dive jer ima lijepo odgojeno i poslušno dijete. Samo ja znam kako je došlo do te poslušnosti.Poanta je u paralelnim životima koje živimo. Tukla me nasamo, ali prestalo je kad se šokirala koliko me je tukla jer tjednima nisam bio na satu tjelesnog ili sam imao mrlju na tijelu koja nije modrica. Za moju šutnju i zlostavljanje koje sam trpio, kupovala mi je skupe poklone i slatke riječi, mama te voli najviše na svijetu i želi ti sve najbolje.
Kako bih preživjela dnevnu dramu, pobjegla sam u svoj imaginarni svijet, zatvorila se i podigla zid od vanjskog svijeta. Naučila sam zatvoriti oči na ono što se događa oko mene, gutati i ne primjećivati svoju bol, otupjeti. Unutar zidova pretrpio sam puno boli i tuge, ali izvan zidova vježbao sam blistav osmijeh kako bih pokazao da je sve u redu. Taj čin je postao svakodnevna rutina, pa sam uspjela uvjeriti i druge i sebe da je sve u redu.
- Budući da sam bila toliko zatvorena, više me nije bilo briga što se dovraga događa. Takva istina za mene nema nikakvu vrijednost. To je samo bila dobra osnova mojoj majci za moju sljedeću operaciju i objasnila mi je kako svijet funkcionira. Prema njenim riječima, svijet je opasno mjesto i samo se njoj može vjerovati jer je ona jedina koja mi želi dobro. Ljudi su zli, opasni, ljubomorni, sebični, osim nje – unatoč svemu suprotnom.
Naš je odnos postao duboko disfunkcionalan i patološki – simbiotski odnos u kojem smo bili samo nas dvoje, odsječeni od ostatka svijeta. Simbioza znači da sve dijelimo, u svemu smo zajedno – ne mogu donijeti ni najmanju odluku za sebe, a da prethodno ne provjerim s mamom. Upravo tako, imala je ogromnu kontrolu nad mojim životom.
Sudeći prema mom odnosu s majkom, moj izbor prvog partnera bio je problematičan. Bila sam u vezi s muškarcem koji je zlostavljao, kontrolirao, nasilan i ljubomoran. On i moja mama se odlično slažu. Njihova veza je napredovala do paralelne veze i nas dvoje smo još uvijek zajedno. Ta spoznaja je uzdrmala moj um, moju vjeru u sebe, u druge, u život – osjećaj koji je teško opisati riječima – kao da je na mene bačena bomba i razletjela sam se u milijun komadića. I dan danas se nosim s posljedicama tog iskustva.
- Odabir studija psihologije bio je jedan od mojih načina traženja pomoći i načina da pobjegnem iz paralelnog svijeta u kojem živimo. Imao sam priliku pokucati na svakakva vrata, tražiti odgovore. Razne terapije i stručnjaci uvijek ukazuju na jedno – odrasla sam uz majku koja je imala ozbiljnu dijagnozu – paranoidni narcizam. Slavi svoju individualnost i potrebe, odvaja se od svijeta, živi paralelne živote, vidi prijetnje posvuda u svima, odbacuje i zlostavlja svoju djecu, nedostatak empatije, kontrole, manipulativnost, svi su pokazatelji tu.
Odrastanje djeteta paranoične i narcisoidne majke bilo je iznimno teško i bolno iskustvo, razorno kako fizički tako i psihički. Teško zlostavljanje koje sam doživjela tijekom odrastanja i patološki odnos koji sam imala s majkom te sve ono što se događalo tijekom mog odrastanja u paralelnom svijetu uzelo je svoj danak u vidu tumora na kralježnici. Nakon tri operacije i suočavanja s teškom bolešću i smrću, počela sam se buditi.
Iscjeljenje je počelo kada sam krenula putem samospoznaje, te sam godinama marljivo radila i borila se da izliječim traumu koju sam doživjela. Kontinuirano istraživanje i učenje, podrška ljudi koji su brinuli o meni i koji su mi vratili vjeru u ljude i život – pomogli su mi da rastem i prevladam patnju i bol koju sam proživio kako bih postao osoba kakva sam danas. Jedan od važnih koraka koje sam poduzeo kako bih zaštitio sebe i svoju obitelj bila je odluka prije četiri godine da prekinem svaki kontakt s majkom.
To je izazvalo njezin veliki bijes i njeno zlostavljanje i maltretiranje se nastavilo. Tek sad je to vidljivo izvana i podržano od institucija (o tome ću posebno pisati). Podigao je brojne tužbe protiv mene (povrat, skrbništvo nad djecom), dovodio u pitanje moju sposobnost da budem majka i brinem se za svoju djecu, prijavljivao nas socijalnoj službi, klevetao, maltretirao i uhodio moju obitelj, prijatelje i poznanike. Poduzimam sve potrebne korake da to spriječim, ali proces je daleko od jednostavnog.
Postavlja se pitanje koliko je djece oko nas, koja nam se čine dobrima, zlostavljana od strane onih koji bi ih trebali odgajati i štititi? Koje su odgovornosti obitelji, odraslih, zajednica, vrtića, škola, institucija za prepoznavanje i prijavu zlostavljanja? Znači li činjenica da sam kao dijete šutio i trpio da danas ne mogu svjedočiti što sam prošao jer je to zastarjelo? Jesu li djelatnici ustanove educirani i opremljeni za rad s narcisoidnim subjektima i žrtvama narcizma? Zašto su ti procesi tako dugi i rezultiraju ponavljanim iskustvima zlostavljanja? Koliko ima djece poput mene koja se kreću i šute u isto vrijeme? Koliko ljudi ima danas?
- Ovaj je članak dio procesa okončanja ovog bolnog iskustva i naučio me sljedeće (evo samo nekoliko):- Nije svaka žena koja rađa majka- Dom nije uvijek najsigurnije mjesto za odrastanje- Ljudi koji su vam najbliži ne žele vam uvijek dobro i vjerojatno će vas povrijediti (ma što rekli)- Ljubav i volim te uključuje sve ono što ljubav i volim te ne uključuju- Cijena igranja određene uloge je jako visoka,
– Šutnja ima bolne posljedice- Odnosi izvan obitelji također mogu biti podržavajući, topli i iskreni, ali ne možete ostati u nasilnoj obitelji, biti joj odani i željeti nova i drugačija iskustva u životu“Bol i rane mogu se zaliječiti, zacijeliti i transformirati u nešto korisno u vašem životu, ali prije toga morate se otvoriti i točno prezentirati tu bol”, napomenula je Barnettova bivša supruga na platformi LinkedIn.
“Jedan od važnih koraka koje sam poduzela kako bih zaštitila sebe i svoju obitelj bila je odluka o prekidu kontakta s majkom na četiri godine. To je izazvalo njezin veliki bijes, a zlostavljanje i maltretiranje nad njom se nastavilo. To je tek sada vidljivo izvana i podržano od strane institucija (ovaj članak ću napisati posebno)”, napisala je Milica na platformi LinkedIn.
