Milica Mršulja s Kosova na početku svog života doživjela je nešto što viđamo samo u filmovima, kada ju je majka usred zime ostavila na snijegu u kutiji pored kontejnera.Sve je počelo u zimu 1994. kada je u veljači beba pronađena u blizini brodskog kontejnera ispred Glazbene škole Gillen. 5. veljače 1994. novorođenče je ostavljeno u kartonskoj kutiji u rodilištu Jilan. U ulici Calla Lazara. Kad je primljena u rađaonu, dobila je sve ono što joj je surovost života oduzela kad je prvi put udahnula: ljubav, pažnju, odanost i nadimak – Nera, nazvan po grčkoj božici hrabrosti. Ovaj nadimak od Milice je učinio pravog ratnika, suprugu i majku, a sada uspješnu književnicu, novinarku i talentovanu glumicu.
Put od Gurnilanda 1994. do Leskovca 2024. bio je otpočetka dug, trnovit i težak. Naime, posvojena je i nije biološko dijete obitelji Nikolić, Svetlana i Ljubiša, što je na najbrutalniji način saznala od svojih vršnjaka tijekom bombardiranja Jugoslavije 1999. godine. – Imala sam pet godina, 1999. godine, kada sam saznala da me na ružan način usvojila uličarka. Čuli su za to od svojih roditelja, pa su zaratili sa mnom. Kasnije sam saznala da sam usvojena sa tri i pol mjeseca i da sam rođena na Kosovu.
- Svetlana i Ljubiša, bračni par iz Leskovca, nije mogao imati djece, ali su bili ispunjeni ljubavlju od trenutka kada su je držali u naručju. Kada im je ispričala što su joj prijatelji rekli, objasnili su joj da oni možda nisu njeni biološki roditelji, ali da je ona njihova kći.
– Sjećam se, mama mi je to tada jako dobro objasnila i, kako kažu, dobro sam to prihvatio. Onda mi je mama objasnila da me ne može roditi, ali se pravila da me nosi u srcu, a bila je još jedna teta koja me je rodila. Nije me mogla zadržati, a jako su željeli dijete. Ispostavilo se da je Svetlana pronašla način kako ublažiti neutaživu bol koja nastaje kada vas netko udari u najranjiviji dio vašeg bića. No, rana i dalje ostavlja ožiljak s kojim mora naučiti živjeti.
– To mi je pomoglo da prebolim dječja zadirkivanja. Iako do danas, još uvijek imam ovo otkriće u svojoj podsvijesti. Možda bi bilo bolje da kasnije u životu stvari budu drugačije. Zadirkivanje se nastavilo i u osnovnoj školi, kad sam bila dovoljno velika da znam da bih, ako bi me netko pitao: “Jesi li znao da su te odveli iz kuće”, jednostavno rekla: “Znam”. Ovako su zaustavljeni i ne dam im prostora da napreduju. Sada kao odrasla osoba, majka i supruga, shvaćam da su roditelji te djece krivi što su rekli da su u njihovoj prisutnosti i dopustili im da to rade, djeca ne bi trebala biti kriva za to. Taj trenutak.
Tko su joj biološki roditelji, odakle je, tko je ona, počela se pitati u adolescenciji. Moji prvi pokušaji da saznam sve detalje bili su uzaludni, ali slagalica se polako počela slagati – i tek sa 16 godina sam se zainteresirao za to. Do svoje 16. godine bila sam uvjerena da živim u domu za nezbrinutu djecu u Beogradu. Kad sam ušao u adolescenciju, kad sam se prvi put zaljubio, kad sam počeo izlaziti, mislio sam, ako sam slučajno sreo nekoga od svoje braće i sestara, nekoga tko je sa mnom u krvnom srodstvu, jesam li sreo majku ili oca na ulici, umjesto da znam tko je to?
Sve me plaši. Onda se otvorila tema, pitao sam roditelje, rekao sam “hoću da znam ko sam, šta sam, odakle sam”. Tada su mi rekli da ni oni ne znaju sve i da idemo u centar za socijalni rad pa ćemo pokušati saznati. Tamo sam otkrio da sam s Kosova.Lopta se počinje opuštati. Bilo je teško doći do informacija, a čak i dok je stjecala nova saznanja, neki su ožiljci postali veći.
- – Bilo mi je teško doći do tih dokumenata, sva su mi vrata bila zatvorena. Sve je to bilo vrlo sumnjivo, a kasnije sam saznao da je moj otac bio utjecajna osoba na Kosovu i da je navodno sve to zataškavao. Pokojni otac mi je rekao da sam usvojen u Gilanu i da me se biološka majka odrekla jer je morala. Kad znam gdje je, nije me briga. Znali su da sam nađen pored škole, mislim da je bila muzička i da se ulica zove Cara Lazara.
Zato što je to bila ulica Cara Lazara, pa su me u bolnici zvali Zolana Lazarević, jer su me u zoru našli u ulici Cara Lazara.Naoružana tim činjenicama, njezina se tjeskoba počela buditi. Kako netko može ostaviti dijete na ulici? Kakva je to osoba? Još uvijek nije uspjela stupiti u kontakt sa svojim biološkim roditeljima.
– Bio sam šokiran i uzrujan kada sam otkrio da sam ostao na ulici. Tjeskoba, napadaji panike i spoznaja da stvarno nisam dobrodošla. To sam prebrodila zajedno s roditeljima. A u novinama nisam ništa našao. Neidentificirano, 5. veljače 1994., novinski izvještaji. Valjda mi je lakše, tko zna gdje su otišli s Kosova. To me držalo nekoliko godina, a onda sam jednog dana odlučio pretražiti društvene mreže.
U Facebook grupi posvećenoj Gnjilanu munjevito se proširio status koji je ostavila. Ubrzo su počele stizati prve poruke. Imao sam 18 godina kada sam svoju priču anonimno objavio preko Facebook grupe “Gnjilane”. Počeli su se javljati svi koji su se sjećali incidenta. Provjerio sam medije i ništa nisam našao. Samo mi je jedan stariji novinar rekao da se sjeća da su Novosti izvijestile o pronalasku bebe. Međutim, nisam ga našao.
- Opet je počela zvati centar za socijalni rad. Tijekom jednog takvog razgovora nehotice je otkrila kako je i gdje otkrivena. To joj je saznanje pomaknulo tlo pod nogama. Kad sam komunicirao s djelatnicima Gilan centra, nisu mi htjeli ništa reći. Napokon me kontaktirala jedna iznimno bezobrazna djelatnica centra koja mi je besramno rekla “Zašto tražiš smeće koje si ostavila pokraj kante?”. Tad sam prvi put čuo tu informaciju. Kad sam se pribrao, pitao sam je je li to istina. Rekla mi je: “Da, da, znamo, ostavljen si u kutiji, s otvorenim poklopcem, da umreš. I tražio si tu osobu, ne mogu reći da je tako, jer sam pričao. ” naučio telefon, ali istina je da sam bio u školi i na ulici.
Ubrzo je došla do rodbine svoje biološke majke prije nego što je zapravo razgovarala s njom. A da bi saznala tko joj je majka, morala je razgovarati sa sedam žena koje su svoju djecu napustile na Kosovu. Isprva je odbijala priznati da je ona žena koju je njezina majka otkrila. a onda…
- – Želim je pitati zašto. O tome pišem u svojoj knjizi Tikve imaju korijenje. Prije svega, bila sam djevojčica i znala sam da ću jednog dana biti majka i nečija žena. Volio bih da znam, Bog me blagoslovio, naletio sam na svog rođaka. Upoznao sam je preko ljudi, a na kraju mi se javio njen ujak i rekao mi tko je ona. Zanimljivo, morala sam razgovarati sa sedam žena jer ih je 1993. i 1994. godine čak sedam napustilo svoju djecu.
U razgovoru sa svakom od njih razgovarala sam o tome kada je bila udaljena od djece i zašto. Onda sam došao do nje i ona me je nazvala. Znam da ima obitelj i sve, i ne želim joj kvariti idiličan život. Najprije nije htjela priznati, potom je rekla da joj je to rođak, a na kraju je sve priznala i došla u Lekovac. Zagrlila me, zaplakala… Ne mogu reći da sam u tom trenutku bila ravnodušna…
Na pitanje “zašto” dobila je odgovor da je to morala učiniti jer nije imala podršku supruga ili najbliže rodbine. Nije maloljetna, ali rekla mi je da je to morala učiniti zbog biološkog oca. On je tada bio oženjen i služio je na Kosovu, a ona nije imala podršku roditelja. Morala je učiniti kako joj je rečeno. Trenutno živi u jednom gradu u Srbiji. Nisam sigurna da njen sadašnji suprug i djeca znaju šta je uradila – rekla je Milica.
Sve što je do sada proživjela u životu učinilo je Milicu snažnom ženom, a sve svoje tuge i strahove pretače u riječi. Kroz svoje romane pokazala je nevjerojatan spisateljski dar koji nije prošao nezapaženo. “Krivac” na kojeg ukazuje je njezina životna priča – stih iz filma Toma “Sretni ljudi ne pišu pjesme”. Čvrsto vjerujem da osoba koja je istinski zadovoljna i sretna ne može lako napisati sretnu rečenicu. Potreba za pisanjem proizlazi iz tuge, iz emocionalne praznine. Do sada sam napisala dvije knjige, a otkako sam postala majka, toliko sam ispunjena ljubavlju da nisam mogla spojiti dvije rečenice.
- Kada je postala majka i prvi put držala sina u naručju, shvatila je što je njezina biološka majka učinila. Tada je odlučila prekinuti svaki kontakt s njom. Ne želim je više čuti ni vidjeti. Kad sam je prvi put nazvao rekla je “možeš me udariti ako hoćeš, možeš me pljuvati, možeš mi raditi što hoćeš”. Tada sam joj rekao “Ne želim ništa. Rodila si me, hvala ti. Da me nisi rodila, ne bih bio tu gdje jesam”.
Međutim, kada sam 18. rujna prošle godine rodila sina i dok sam ga držala u naručju, shvatila sam koliko je loše napravila, da me ostavila na ulici s namjerom da pobijem sve što je napravila. . . U tom trenutku sam shvatio da joj ne mogu oprostiti i zaboraviti dok je živa. Nisam joj ovo rekao.
Danas je novinarka, glumica i autorica s nekoliko objavljenih knjiga. Ljudi bi rekli da je unatoč svemu što joj se dogodilo na rođenju uspjela. Dok se iz ljubavi bavila glumom i pisanjem, pandemija ju je gurnula u novinarstvo.Do sada sam napisala dva ljubavna romana, prvi je bio 2015., o ljubavi starijih i mlađih. Onda sam ga dao profesorima da ga pogledaju. Među njima je bio i Nikola Pejaković. Kad mi je rekao zašto ne može kupiti roman, shvatio sam da je vjerojatno više od tiskanog izdanja. Na području bivše Jugoslavije dogodio se pravi bum.
Kad je korona prestala djelovati, slučajno sam postao novinar. Suprug je vidio oglas za novinara na lokalnoj TV postaji, a ja sam došla na suđenje i dobila posao. Planiram se vratiti glumi i trenutno pišem jednočinku – rekla je.No, danas su joj prioritet sin Ilija i suprug Miloš te obitelj koja joj pruža pažnju i ljubav. Sve ono što joj je na početku života gotovo nepravedno oduzeto.Dijete ima dvije bake, djeda i odgovornog oca punog ljubavi. Uvijek sam znala da imam njihovu pozornost.
