Sukob generacija je nešto što postoji oduvijek i neke metode i navike koje imaju jedni drugi ne mogu ni da zamisle. Danas vam donosimo priču o jednoj mladoj ženi i njenoj svekrvi.
Pretpostavila sam da mi je suprug pomagao dok sam otkrivala da suprugova majka ima ladicu s njim, ali ono što sam tamo naišla slomilo mi je srce. Kad je Nikola prihvatio posao u drugom gradu, dogovorili smo se da ću živjeti s njegovom majkom nekoliko mjeseci prije nego što završimo renovaciju našeg stana. Bila sam trudna u četvrtom mjesecu i svaka pomoć je bila jako cijenjena. Milica je to predložila na licu mjesta, s osmijehom koji je potvrdio moju opuštenost. U početku je sve bilo kako je trebalo biti. Briga, kuhanje i razgovor uz čaj.
- Činilo se da se međusobno razumijemo. Nakon nekoliko mjeseci, počela sam vjerovati da me prati – bez iznimke, kao da traži nešto krivo. Jednog dana, dok je išla u trgovinu, tražila sam flaster u njezinom krevetu. Kasnije sam primijetila dosje s mojim imenom. Kad sam ga prvi put otvorila, noge su mi se tresle. Mapa je imala uredno organiziran niz stranica – rukom pisane bilješke, pisma i tiskane e-poruke. Na svakom pismu je bilo napisano moje ime. Srce mi je ubrzano kucalo dok sam čitala prve riječi. „Nicola, moraš shvatiti istinu. Nije iskrena.
Tvrdi da te voli zbog tvoje sigurnosti. Promatrat ćeš kako provodi vrijeme, kako se ponaša. Bojim se da će negativno utjecati na tvoj život.“ Slijedila sam svoj put. Ruke su mi bile nepomične, ali suze su me sprječavale da jasno vidim. Nakon svake stranice, rečenice su postajale sve oštrije. Dokumentirala je da lažem o bebinoj težini, da me je promatrala kako izmišljam priče o boli i da ga „ne uspijevam impresionirati svojom snagom da ga zadržim kod kuće“. Noge su mi klecnule, sjela sam na rub kreveta i zbila papir na prsa, a zatim tiho plakala. Nisam mogla vjerovati da žena koja me smatrala članom obitelji piše o meni kao o protivnici. Vrata su se otvorila – ušla je Milica.
Promatrala je fascikl u mom posjedu, a zatim se pojavilo njezino lice. „Kakav je tvoj odnos s njim?“ upitala ga je izravno. „Čitam“, rekla sam drhtavim glasom. „Dešifrirala sam što si me smatrala.“ „Nije za tvoje oči“, rekla je, pokušavajući mi se približiti. „Za što je?“ obratila sam joj se. Za tvog sina? Da mu pokažem razmjere svog lošeg ponašanja prije nego što sam uopće postala majka? Pokušala je zgrabiti fascikl, ali ja sam je držala blizu sebe. „Zašto?“ rekla sam kroz jecaje. „Što je bio uzrok tvog prezira?“ Milica je spustila pogled. Nisam te prezirala. Samo sam se brinula da ćeš mi ga predati. On je moje jedino dijete. Potpuno si nova, jedinstvena si. Brinula sam se da ću ga izgubiti. Međutim, upravo si to učinila. Nisi ga uspjela pronaći.
Jer nijedno dijete ne može voljeti ženu koja mu pokušava nauditi. Nikola se vratio ranije te večeri. Pronašao nas je oboje s nijemim licima: mene s fasciklom u ruci i Milicu blijede. „Što se događa?“ upitao je. Dala sam mu fascikl bez riječi. Zavirio je u to, pročitao u čudu, a zatim pogledao majku. Mama, jesi li ti ovo napisala? Milica je pokušala nešto progovoriti, ali glas joj je drhtao. “Sine, ja… samo sam te htjela zaštititi.” “O kome?” tiho je upitao. O ženi koja je zaljubljena u tebe? O malom djetetu do odrasle dobi? Promatrao me je, a zatim me pogledao. “Ne mogu to podnijeti.” “Nicola, molim te…” Pokušala je razgovarati s njim, ali ju je prekinuo. “Ne, mama. Dosta. Cijeli život sam pretpostavljala da pretjerujem kad si ti u sve imao nos, ali ovo… ovo je previše.” Milica je smanjila glas glave.
Prvi put sam primijetio suzu kako joj teče kroz oko. “Nisam shvatila kako ga držati”, rekla je tihim glasom. Nikola je uzeo fascikl, stavio ga na stol i rekao: “Ovo je ovdje. Ako želiš biti dio naših života, moraš naučiti gdje bi trebao biti.” Te su riječi bile štetne, i za nju i za mene. Međutim, bile su činjenične. Milica je te večeri tiho skupila sve svoje stvari i zatim se uputila prema sestrinoj kući.
Prošli su tjedni. Kad se dijete rodilo, posvetila je sinu cvijeće i kratku poruku: “Nadam se da ćeš mi jednog dana oprostiti.” Nisam odmah odgovorila. Tek kasnije, dok sam promatrala Nikolino ljuljanje s našom kćeri, uzela sam telefon i napisala: “Obitelj se ne gradi na strahu, već na povjerenju. Vrata su pristupačna, ali ovaj put bez prtljage. I prvi put nakon dugo vremena osjetila sam smirenost.”
