Nekada je dovoljno da jedan poziv ili poruka promijeni sve u našem životu i to u trenucima kada najmanje očekujemo da se takvo nešto desi. Danas vam donosimo novu priču.
Smjestio sam se između stupova, pokušavajući pronaći jednostavne lijekove, kada sam iza sebe začuo tiho šuštanje. Pogledao sam oko sebe i ugledao nešto što me potpuno izoliralo – mala beba, pokrivena dekom, ležala je u mojoj košari kao da je oduvijek bila tamo. Isprva sam pretpostavio da je riječ o slučajnosti, netko tko nije znao što učiniti s bebom slučajno ju je ispustio na krivog klijenta. Međutim, tada sam primijetio ženu kako juri prema izlazu, trebalo se samo malo okrenuti da bih na trenutak prepoznao njezin užas.
Nosila je samo torbicu sa sobom; o djetetu sam se brinuo ja. Kad sam se naglo okrenuo da procijenim je li sve u redu, u presavijenoj deki ugledao sam malu napisanu poruku. Bio je to drhtav stil pisanja, kao da su slova nastala od suza. Dlanovi su mi se tresli dok sam prvi put otvarao pismo, shvaćajući da se iza redaka krije nešto značajnije od obične pogreške. Ono što sam pročitao sljedećeg trenutka potpuno mi je promijenilo život. Držala sam poruku u ruci kao da nosim nešto istovremeno delikatno i opasno.
Bebino disanje bilo je tiho, bile su umotane u meku dekicu, nisu shvaćale ozbiljnost situacije koja se upravo razvijala oko njih. Srce mi je tako snažno lupalo da mi je bilo teško koncentrirati se. Očekivala sam da će ono što ću pročitati biti značajno, ali nisam bila spremna za to. Na papiru je bilo napisano samo nekoliko rečenica, ali svaka je kao da predstavlja težinu cijelog života. „Molim te, brini se za nju. Ne mogu više.“ Te su mi se riječi trajno urezale u pamćenje, kao da ih je izgovorio netko tko je potpuno izgubio živce. Osjetio sam kako mi tijelom prolazi jeza dok sam ponovno čitao poruku, pazeći da je ne protumačim pogrešno.
- Pogledao sam prema izlazu, ali žena je već otišla. Izgledalo je kao da se izgubila u gomili, tumarajući u oceanu očaja, bez ikakve nade da će se vratiti kući. Nije bilo načina da dođem do nje. Shvatio sam da je odgovornost sada na meni, barem dok ne odlučim koga ću potražiti. Beba je tiho cvilila, kao da primjećuje promjenu, kao da pokušava pronaći poznato lice koje je više neće držati. Izvukao sam je iz košare i stavio blizu sebe, pokušavajući je ugrijati. Nisam bio svjestan što pokušavam, ali znao sam da je ne mogu ostaviti samu ni na trenutak.
Možda je to bio moj prvi impuls, ali bio je jači od razuma. Posjetio sam radnika na tržnici i objasnio mu što… dogodilo se. Gledali su me zbunjeno, neki od njih s nevjericom. Nitko nije bio dovoljno svjestan žene da bi pomogao. Ostala sam sama s bebom koju sam držala u naručju. To me više uznemirava nego što sam očekivala. Nazvala sam policiju, ali dok su se raspitivali o malom biću, osjetila sam nepoznatu zabrinutost za stvar koja me preplavljivala. Njihov oštar ton i rutinski postupci naveli su me da povjerujem da beba nije legitimna, već nesretna posljedica.
I shvatila sam – prva stvar u mom životu nije bila na papiru. Dok sam čekala da stignu, sjedila sam na klupi ispred tržnice, držeći bebu na prsima. Nije pokazala nikakve emocije. Samo je promatrala velike, tamne oči svog protivnika, kao da pokušava shvatiti svijet kroz koji je pokušavao putovati. Taj me pogled prodro dublje od bilo kojeg drugog prije. Vjerovala sam da me odabrala žena koja me nije ni poznavala. Nakon nekoliko minuta, starija žena koja je prolazila pogledala je dijete. Obavijestila me da se čini kao da se nedavno rodila, da je lijepa i da je Trebala je zaštitu.
Nisam shvaćala da u tom trenutku postoji osiguranje. Samo sam se nadala da je neću pustiti da ode dok ne bude u pravim rukama. Kad je stigla policija, rekla sam im sve čega se sjećam i prenijela im poruku. Pitali su me želim li ih otpratiti do željezničke stanice jer će im trebati moje izjave. Nisam mogla pustiti dijete da ide samo. Objasnila sam im da ću otići, ali da će ostati sa mnom koliko god to dopuštaju propisi. Nisu se protivili. Na stanici su me premještali po sobi, ali nisam pustila bebu da ode. Tijekom razgovora primijetila sam da neki policajci izgledaju kao da imaju kombinaciju poštovanja i suosjećanja. Nisu često viđali ovakve situacije. Međutim, meni je to postalo više od toga. Počelo je poprimati osobni interes.
Socijalna radnica pokušala je preuzeti dijete, ali kada je to pokušala učiniti iz mog naručja, dijete je plakalo. Zgrabila me je za majicu pokušavajući je zaštititi od ponovnog bacanja. Taj odlomak bio je toliko dramatičan da su se svi u sobi zaustavili trenutak. Socijalni radnik je tada predložio nešto što je bilo i čudno i divno. Rekla je da ako želim, moći ću ostati s bebom još malo, dok se ne pronađe privremeni dom. Nisam znala što da izrazim, ali moje tijelo je reagiralo prije mene. Potpisala sam još nekoliko primjeraka. Bebin mir se smanjivao kako sam je privlačila bliže sebi.
Ta emocija je bila neopisiva. Vrijeme je prolazilo, a ja sam postajala sve privrženija tom malom biću. Počela sam se pitati tko joj je majka, kakav je život vodila i što ju je navelo na taj skok. Nije ostavila nasljeđe. Otišla je samo sa zahtjevom za pomoć od stranca. Mene. Kad se socijalna radnica vratila i rekla da će beba biti smještena u udomiteljski dom, nešto u meni je otkazalo. Nisam mogla zamisliti da je dam nekome koga ne poznajem. Nisam mogla zamisliti da je pustim. Osjećala sam se dužnom prema njoj na način koji nisam mogla razumjeti. Te večeri, dok sam putovala kući, više puta sam pročitala poruku. Te tri kratke rečenice promijenile su sve moje misli.
Počeo sam razmišljati, ako je sudbina htjela da ja budem taj koji će je pronaći. Je li taj mali život trebao poslati poruku koju još uvijek nisam razumio. Kasnijih dana nisam mogao prestati razmišljati o njoj. O njezinim očima, mirnoći njezine prisutnosti i načinu na koji se opustila u mom naručju. Nisam bio svjestan što me čeka, ali znao sam da ne mogu samo otići od nje. Možda je netko zaboravio ostaviti bebu u mom ruksaku. Međutim, nisam uspio izbjeći osjećaj da mi je sudbina ostavila poruku.
