Siromašni ljudi koji žive i rade na selu nemaju obezbijeđene stalne prihode nego se moraju izboriti sami za svaki dinar. Jedan stariji čovjek je bio primoran da proda svoju kravu.
Nisam imao drva za ogrjev ni hrane, a zima me već stezala kao šaka oko srca. Znao sam da nemam drugog izbora, unatoč boli, pa sam odlučio prodati kravu koju sam obožavao kao dio svoje obitelji. Na tržnici sam je dao mladiću po imenu Hamza, koji je promatrao kako mi oduzima dio života. Dok sam mu davao uže, privukao sam je k sebi i poljubio je na prvi dan njezina života. Nisam se brinuo tko će gledati, suze su mi same tekle niz lice. Očekivao sam da je više nikada neću vidjeti, međutim, to je bila posljednja stvar koja me zaustavila. Te večeri nisam mogao dugo spavati.
Kuća je još uvijek bila tiša nego inače, a štala je bila pusta kao da se ništa nije dogodilo. Prevrtao sam se do jutra, nadajući se da će mi Bog dati snage da nastavim. Kasnije, u prvoj svjetlosti dana, čuo sam buku iz štale zbog koje sam izgubio svijest. Mukanje koje sam poznavao bolje od vlastitog glasa. Pobjegla sam iz kuće bez cipela, bez ikakvih hladnih stopala. Srce mi je lupalo dok sam se približavala štali, očito mi se um igrao šale. Sjetila sam se mjesta zvuka, jer sam ga godinama često proživljavala svakog jutra. Kad sam izašla na vrata, stopala su mi se tresla.
Žarulja je ostala tamo gdje je bila, kao da nikada nije ni otišla. Okrenula je glavu prema meni i tiho orezivala, kao što je to dosljedno činila kad bi me promatrala. U tom trenutku, morala sam se uhvatiti za vrata kako ne bih pala. Suze su lile u tajnosti, bez pitanja ili srama. Tek tada sam shvatila da su vreće s hranom naslagane uza zid. Bilo ih je više nego što sam ih vidjela cijele zime. Jedna od njih bila je mala vrećica, koja je bila pažljivo postavljena kao da je namijenjena meni.
- Dlanovi su mi se tresli dok sam je držala. Sjela sam na klupu i usporeno pročitala pismo. Pisma su bila jednostavna i uredna, kao da ih je napisao netko tko nije uživao u kompliciranim riječima. Savjetovalo je ljudima da se ne brinu i govorilo je da je Šarulja mjesto gdje bi trebali biti. A onda sam naišao na ime koje me vratilo u prošlost. Hamza je rekao da je sin žene koju je moj pokojni suprug nekoć uzdržavao. Dokumentirao je putovanje vrča mlijeka koji je njegova majka svake večeri nosila kući kao najveću nagradu. To mlijeko, dokumentirao je, koristilo je njihovoj obitelji u najtežim vremenima. I nikada nije bilo ignorirano.
Sjećao sam se tih vremena kao da su bila prošla vremena. Sjetio sam se kako bi moja supruga rekla da nitko ne bi trebao gladovati kad bi imao barem malo. Nikada nije tražila zahvalnost, niti je tražila da sazna tko joj pomaže. Objasnila je da su dobročinstva najučinkovitija. Hamza je u pismu dokumentirao da je kupio kravu kako bi vratio ono što sam mu dugovao. Dokumentirao je da ne može uzeti Šarulju, jer bi to značilo rastanak s obitelji. Objasnio je da dugovi poput ovog ne nestaju jednostavno nakon prodaje, već se otplaćuju njihovim zadržavanjem. Te su me riječi povrijedile. Promatrao sam Šarulju i polako joj se približio.
Pomilovao sam je po čelu, točno na mjestu gdje sam je prethodno poljubio, kao posljednji zbogom, mislio sam da će to biti posljednji put. Udisala je mirno i spokojno. U tom trenutku osjetio sam dugogodišnji mir. Izašao sam iz štale i promatrao nebo. Jutro je bilo mirno, bez vjetra, kao da je prirodni svijet postao neaktivan. Kapacitet mog srca da se napuni bio je iscrpljen. Umjesto toga, osjećao sam zahvalnost. Tijekom tog dana, ljudi su željeli vidjeti Saronuju. Neki su čuli priču, dok su drugi samo čuli mukanje. Malo sam govorio jer nisam imao pojma kako započeti.
Neke stvari su neobjašnjive, ali se mogu samo doživjeti. Hrana u štali davala mi je povjerenje za budućnost. Očekivao sam da će to biti dug dan, također sam znao da će zimsko doba imati drugačiju moć. Međutim, najvažnije je bilo da sam se sjećao. Povećala je temperaturu kuće više od bilo kojeg drugog izvora. Te večeri sam se ponovno mučio zaspati, ali iz sasvim drugog razloga. Moj um je bio ispunjen sretnim mislima i tihim zadovoljstvom. Sjetio sam se svoje supruge i sudjelovao u mraku. Činilo se kao da je rekla da očekuje da će biti lako.
Tijekom sljedećih dana često sam ponovno čitao pismo. Svaki put bih pronašao novu rečenicu koju sam prije previdio. Shvatio sam da nijedno mlijeko, nijedna mala stvar, ne nestaje. Sve je i dalje zapisano na papiru. Također sam počeo otkrivati koliko sam mogao. Ne zato što sam očekivao plaćanje, već zato što sam sada razumio istinu. Ljubaznost se ne smatra troškom, već investicijom koja se ne baca. Život je to ponovno potvrdio. Kad bih ujutro čuo ime Šarulja, spontano bi se pojavio osmijeh. Taj zvuk sada je predstavljao signal da je krava prisutna.
Bila je to poruka koja je ilustrirala malu prirodu čuda. I da ih pronađeš kada ih najmanje želiš pronaći. Danas, netko tko me pita kako sam kaže da sam dobro. Nisam bogat, ali sam sretan. Jer posjedujem ono što je vrijednije od novca. Posjedujem dokaz da je srce sposobno za život. Pretpostavio sam da sam sve izgubio kada sam to prodao. Međutim, taj dan mi je zapravo vratio više nego što sam ikada dao. Žarulju, sigurnost i vjeru u ljude. I to je dar koji će se pamtiti cijelo vrijeme.
