Priča koju ćemo danas da Vam ispričamo je zasigurno šokantna i mnoge je ostavila bez teksta. Za kratko vrijeme je obišla cijeli internet i ljudi su ostavili brojne komentare na ovu priču.
- Moj sin je imao nesreću sa 16 godina… majka je riječi zapisala tiho, gotovo šapatom, kao da se brinula da će izgovaranje istine dovesti do otvorene rane koja je dugo trajala. Ovo nije priča o brojevima, nesrećama ili broju zakona. Ova priča govori o obitelji, stalnoj boli koja ne prestaje i načinu na koji ljudi pokušavaju ostati na nogama kada im se životi raspadaju. Majka se tog dana sjeća kao da je bila prethodna noć.
Rekla je da je početak jutra bio tipičan, nije bilo naznaka tragedije. Njezin sin je išao u školu sa slušalicama u ušima i vedrim pogledom na svijet, namjeravao se vratiti kući na vrijeme jer su s njim dogovorili obrok. Nije uspio doći kući.
Jedan nepažljiv čin vožnje na cesti doveo je do loše prosudbe vožnje zbog čega nije bio svjestan pješaka na pješačkom prijelazu, što je također dovelo do skraćivanja života koji je tek počinjao. Opisuje najteže iskustvo kada je zazvonio telefonski poziv.Glas policajca bio je prepoznatljiv, ali svaku izjavu koju je dao pratio je težak uzdah. Nije mogla odmah prihvatiti izjavu. Rekla je da se osjećala kao da je pod ispod nje.
Pojedinac vjeruje da razumije značenje boli, ali tek nakon što izgubi dijete shvati da postoje emocije koje se ne mogu izraziti. To je teret koji oduzima dah, koji prazni duh i koji čini da se svaki korak osjeća kao hodanje kroz gustu tamu. Vrijeme je prošlo, ali ona i dalje njeguje svaki detalj. Sinova soba gotovo da nema preinaka. Na stolu su knjige koje je prije čitao, mobitel s oštećenim ekranom, narukvica koja više ne radi i poruka koju joj je jednom napisao.
Tvrdi da često razgovara s njim, raspravljajući o detaljima svog života, kao da će je on, na neki neizravan način, razumjeti. To su prilike koje je nadahnjuju želju da nastavi. Međutim, njezin otac obično šuti. Njegov nedostatak riječi je očitiji od nedostatka tišine. Svatko doživljava gubitak na svoj način, a njegov je postao tiha svađa koju su internalizirali. Svakodnevno posjećuje groblje, donoseći cvijeće i dugo razgovarajući.
Njegova majka vjeruje da je to njegov način distanciranja od oca, kako bi nadoknadio vrijeme koje više neće provoditi zajedno. Nakon tragedije, obitelj je pokušala pronaći način da nastavi sa svojim životima.
Ljudi su im davali hranu i poruke ohrabrenja, ali majka kaže da ništa ne može zamijeniti nedostatak osjećaja. Prijatelji su preporučili da vrijeme može sve popraviti, ali ona vjeruje da vrijeme samo olakšava proces zacjeljivanja rane, ne može je pokušati zatvoriti. Ono što se dogodilo sada je dio svakodnevne rutine, misli i trenutaka.
Međutim, na kraju su shvatili da moraju pokušati pronaći smisao, čak i u malim stvarima. Majka je počela sudjelovati u organizacijama vezanim za sigurnost na cesti. Objašnjava da je to postala njezina metoda otpora, njezin pokušaj da spriječi da se ista sudbina dogodi drugoj obitelji. Ako se barem jedno dijete spasi, kaže, onda križarski rat njezina sina nije bio uzaludan.
Ova pripovijest je opomena da život može proći u trenu, da sreća nije zajamčena zauvijek i da postoje pojedinci koji osjećaju bol koju ne možemo razumjeti. Majka tvrdi da svako dijete treba cijeniti, da svako jutro treba započeti zagrljajem i da ništa ne treba odgađati do sljedećeg dana, jer sljedeći dan nije siguran. Njezine riječi imaju moć tihe poruke i uče nas kako cijeniti ono što posjedujemo, a da to i dalje imamo.
