Mladenci sa nestrpljenjem očekuju dan svog vjenčanja i planiraju svaju sitnicu do detalja. Međutim ponekad se desi neka nepredviđena situacija koja otkrije neke tajne.
Vjenčanje Ane i Marka bilo je iznimno. Sunce je sjalo, gosti su bili radosni, a njih dvoje su se konačno prepoznali. Ana je vjerovala da se muči. Dok su plesali prvi ples, Marko joj je prišao i rekao joj: “Konačno si moja. Zauvijek.” Njena radost bila je potpuna. Nakon nekoliko sati, san se pretvorio u noćnu moru. Dok su bili na putu do hotela, kamion je slučajno udario u njihov automobil, to se dogodilo kroz crveno svjetlo. Buk metala i stakla koje se lomilo bio je posljednje čega se Ana sjećala prije nego što je zaspala.
Ustala je u bolnici. Glava joj je bila ozlijeđena, a ruka imobilizirana. Međutim, to nije imalo nikakvu važnost. Prvo je pomislila: Marko. “Gdje je moj suprug?” vikala je, pokušavajući ustati. Medicinska sestra ju je držala za ruku. “Brate, tvoj suprug je na intenzivnoj njezi. Zadobio je tešku ozljedu glave. Međutim, još je živ.” Ana je sljedeća tri dana trpjela bol, sjedila je ispred njegovog ulaza. Vjenčanica joj je bila uništena, ali ozljeda na ruci nije se mogla usporediti s boli u srcu. Bila je to dušu razarajuća dvosmislenost. Četvrtog dana, liječnik se nasmiješio.
Bio je dosljedan. Dosljedan je. Možete ga promatrati. Pod se ponovno pojavio pred Aninim nogama. Utrčala je u sobu, suze radosnice slijevale su joj se niz lice. “Marko!” viknula je. Ležao je na krevetu, glava mu je bila prekrivena zavojima. Roditelji i kum su ga slijedili. Preusmjerio je pogled prema njoj. Promatrao ju je. Međutim, u njegovim očima nije bilo prepoznavanja. Nije bilo romantike. Samo hladna, formalna dvosmislenost. “Oprostite”, rekao je tišim glasom. “Razumijemo li se?” Anin osmijeh se smrznuo. “-Marko, što pokušavaš? Ja sam Ana. Tvoja supruga. Vjenčali smo se prije nesreće… prije vjenčanja.”
Obratio se majci, koja je sjedila s druge strane s čudnim, gotovo zadovoljnim izrazom lica. Mama, tko je ova žena? “Sine”, reklo je majčino ime, odnosno Markova majka, prišla je Ani i uhvatila je za ruku. Liječnica je savjetovala da ga ne zbunjuje. Kvar.” Ana je pobjegla. “Kakve greške?!” To je moja supruga!” Markovo raspoloženje je raslo i raslo. Molim te, izađi. Ne znam tko si, ali me činiš nervoznim. Liječnica je ušla i iznijela Anu van. Dijagnoza je bila točna: retrogradna amnezija, uzrokovana teškom traumom. Međutim, bila je selektivna. Sjećao se svakog detalja svog života – roditelja, prijatelja i posla.
Osim nje. Posljednjih nekoliko godina, tijekom kojih su se on i Ana zaljubili i vjenčali, bile su potpuno beznadežne. Za njega je ona bila nepoznata žena. To je bila gora sudbina od smrti. Anin svijet postao je noćna mora s birokracijom. Budući da se Marko nije sjećao majke, žena zadužena za njegov oporavak preuzela je svu kontrolu nad njim. Ana, iako mu je bila legalno priznata supruga, smatrana je gošćom, smetnjom. „Doktore, molim vas“, zamolila je glavnog liječnika. Ja sam mu supruga. Moram se pobrinuti za njega. Liječnik je bio stoičan. Gospođo, on vas ne prepoznaje.
Vaša odsutnost ga samo čini još frustriranijim i povećava pritisak na njega. Za njegovu rehabilitaciju najučinkovitije ga je izbjegavati. Podržava? vikala je Ana. Vjenčali smo se prošli tjedan! „Prema dokumentima, da“, rekla je Markova majka, koja je ostala blizu liječnika sa zadovoljnim osmijehom. Međutim, on vas smatra ničim. Molim vas, poštujte želje mog djeteta i ostavite ga na miru. Bilo je očito. Svekrva, koja je isprva mrzila Anu jer nije bila „dovoljno vrijedna“ za svog sina, sada je imala priliku ispraviti je. Iskoristio ju je s kirurškom preciznošću. Anni je zabranjen ulazak u komoru.
- Mogla je samo stajati u hodniku i promatrati staklo kroz svoj personalizirani jastuk, dok je Markova majka sjedila pokraj njega, namještala mu položaj i pravila mu malu grimasu. Ana je bila povrijeđena. Ponovno se pojavila u njihovom sada praznom stanu. Sve je još uvijek imalo okus njega. Njegova četkica za zube bila je pored njezine. U njegovom ormaru, njegova vjenčanica. Osjećala se kao fantazma u svom privatnom životu. Dugo je plakala, ali na kraju je shvatila.
Plač neće imati nikakvog utjecaja na njega. Ako je se ne sjeća, ona će ga ponovno predstaviti. Napustila je bolnicu kao očajna supruga. Počela je istraživati. Naučila je sve o njegovom obliku amnezije. Naučila je da se sjećanja rijetko vraćaju nasiljem, ali da se osjećaji mogu ponovno probuditi. Marko je pušten iz bolnice mjesec dana kasnije. Nije se vratio u njihov stan. Majka ga je prevezla kući, “Dok ne povrati potpuno zdravlje”, držala ga je podalje od Ane. Međutim, Ana je imala strategiju. Shvatila je da Marko, iako je se ne sjeća, mora imati strast prema restauraciji starih motocikala. To je bila njegova opsesija prije nego što ju je upoznao. U maloj, izoliranoj ulici, starac se posvetio obrtništvu. Ana je posjetila to mjesto.
Opisala je okolnosti starijem čovjeku. Stariji čovjek ju je saslušao, a zatim kimnuo. Znam za malog Marka. On je ugodan momak. Međutim, njegova majka… ona je uvijek kriva za trovanje. Anina strategija bila je jednostavna. Zamolila je starijeg čovjeka da uputi Marka, da mu kaže da mu je potrebna pomoć s neobičnim modelom. Markova majka nije ga mogla spriječiti da posjeti majstora. To je bila uspomena koju je još uvijek čuvao. Ana je bila trudna. Jedne subote poslijepodne posjetila je studio, odjenuvši staru odjeću, kosa joj je bila svezana u punđu. Namjerno je premazala dlanove uljem. Kad je Marko stigao, nije prepoznao “udaju”.
Vidio je samo još jednog mehaničara. “Zdravo”, rekla je, pokušavajući da joj glas zvuči tipično. Ti moraš biti Marko kojeg pamtim. Ja sam Ana. Povremeno ovdje pomažem. Promatrao ju je. Ovaj put, bez stresa. Bez dvosmislenosti. Zanimljivo, ali neinteligentno. „Bok“, rekao je. Počeli su se mučiti. Satima su stajali jedno pored drugoga bez riječi, čistili su stari motor. Bilo je i bolno i korisno. Bio je prisutan, ali nije znao tko je ona. Nakon nekoliko riječi, progovorio je. Rekao mi je: „Dodaj mi ovaj ključ“ bez gledanja. Onaj, onaj manji. Uvijek kombiniraš ta dva.“ Ana se ukočila. Pomno ga je proučavala. Nastavio je promatrati motor. „Kako znaš da ću ga kombinirati?“ upitala je tihim glasom.
Marko se namrštio, kao da ga je nešto zavelo. „Ne znam“, rekao je polako. „Jednostavno sam… razumio.“ Dani su postali tjedni. Ana je nastavila pomagati na radnom mjestu. Marko ju je posjećivao svaki dan. Razgovarali su o motorima, alatima i snovima. Postupno su se zidovi oko njega počeli smanjivati. Smijao se njezinim komičnim šalama, ispitivao je o toj temi. Počeo ju je ponovno konfigurirati, ne kao strankinju, već kao nekoga tko mu je bio poznat. Jednog dana, dok su sastavljali motor, Marko je iznenada stao. Promatrao ju je. „Ana“, rekao je, „mislim da te poznajem cijeli život.“ Njezin je puls ponovno zakucao. „Netko je to možda učinio“, rekla je tihim glasom. „Moja majka ne odobrava da posjećujem ovuda“, objasnio je.
Komentirao je da je to prljav posao. I da bih te trebala izbjegavati… sve to. „Što bi ti mislila?“, upitala je. Pravio se da se smiješi. „Vjerujem da je ovo jedini prostor koji mi se čini kao ja. I da si ti… jedina osoba s kojom mogu dijeliti.“ U tom trenutku zazvonio mu je mobitel. Bila je to njegova majka. Marko se pomaknuo kako bi progovorio. Ana je ostala sama, srce joj je bilo nepravilno. Postajala je sve pristupačnija. Prepoznala je to. Međutim, njegov svekar, Jovan, preuzeo je posao. Pogledao je Anu, a zatim Marka. „Marko, tvoja majka je nezadovoljna. Koji je razlog tvog posjeta? Što ona ovdje traži?“, upitao je, pozivajući se na Anu. Marko je izrazio zabrinutost. „Jovane, Ana mi je družica. Pomaže mi ovdje.“ Jovan se pretvarao da se podsmjehuje. „Družica?“ Marko, to je Ana! Tvoja supruga! “Bio si oženjen prije nesreće!” Muškarčevo lice je problijedilo.
Promatrao je njih troje, zatim je prišao Ani, pa opet Jovanu. Zbunjenost je postala nevjerica, pa užas. “Što…?”, promrmljao je sam sebi. Međutim, majka mi je objasnila… da si stranac. Ana je shvatila da se dogodio pravi trenutak istine. Pozdravila ga je i uzela ga za ruku. “Marko”, rekla je tihim glasom. “Tvoja majka nije htjela da misliš na to. Vjenčali smo se to jutro. Prije nesreće.” Suze su joj se provukle kroz oči. Tog dana si mi objasnio da sam tvoj. Zauvijek.” Markove su se oči odjednom povećale. Počeo je držati glavu. Sjećanje na prošlost preplavilo ga je. Par mladih ljudi koji plešu. Njezin osmijeh. Njegova posljednja izjava. Nakon toga, zvukovi krckanja, ljuštenja metala i tama.
Sve je bilo riješeno. Skliznuo je na pod, spustivši glavu. Ana se skliznula pokraj njega. “Podsjetio sam se na to”, rekao je tihim glasom, sa suzama koje su mu tekle niz lice. Anna, molim te, oprosti mi. Žao mi je što sam te zaboravila. Zagrlila ga je sa velikom strašću. “Nikad te nisam napustila”, rekla je tihim glasom. Njegova majka je paničarila. Marko se nije htio vratiti u njezinu kuću. Ponovno se pojavio u njihovoj kući. Osim sjećanja na Anu, sjećao se i svih godina manipulacije od strane svoje majke. Kasnije su ponovno sudjelovali u crkvi. Ovaj put, bez ikakvih iznenada, bez ekstravagancije. Samo oni, kum i stariji majstor obrta. Ponovili su svoje zavjete. “ANA”, rekao je Marko, obraćajući joj se izravno. “Svjestan sam svega. I ponovno biram tebe. Svaki dan. Zauvijek.” Ana je osjetila kako joj se otkucaji srca ubrzavaju. Nije bio potpuno točan kraj, jer tragovi amnezije i izdaje još uvijek postoje. Međutim, bila je to priča o ljubavi koja je bila otporna na zaborav. Romansa koja se na kraju vratila.
