Postoje ljudi koji skoro cijeli svoj život rovedu u samoći, bez rodbine i porodice koju su sami osnovali. Ta težina samoće se posebno osjeti u poznijim godinama kada odu u penziju.
Kao rezultat toga, nakon što je napustio svoj posao u dobi od 64 godine, čovjek u ovoj priči morao se suočiti s nečim za što ga nikakve godine iskustva nisu pripremile – potpunim nedostatkom tišine njegova doma. Iako se činilo da je konačno postigao razdoblje odmora, u njemu je rastao osjećaj nedostatka. Dani su postajali monotoni, svaki je imao sličan obrazac prethodnom, jedina razlika bila je u načinu razmišljanja, što ga je navodilo da sve češće pita treba li mu što, kako se osjeća ili kako mu je prošao dan.
Upravo je ta neopisiva, ali stalna samoća povećavala pritisak na njega više od dodatnih odgovornosti koje je već nosio. Shvatio je da mora pronaći malu dnevnu praksu koja bi nagovijestila normalnost i udobnost u njegovom životu. Stoga je odabrao kafić kao početnu točku, vjerovao je da će mu kratki susret s ljudima biti koristan u održavanju veze sa svijetom. Nakon toga ju je pozdravio. Mlada konobarica dosljedno je tamo radila svaki dan, što sugerira da su Blicove slične priče o neopjevanim herojima svakodnevnog života upravo one koje donose svjetlo u područja koja bi se prije smatrala mračnima.
Bio je fasciniran njome ne samo zbog svoje profesionalne predanosti – bila je to drugačija vrsta temperature, ona koja se ne može naučiti, već se internalizira. Svaki put bi ga pozdravila širokim osmijehom, kao da je zapravo sretna što ga vidi. Razumjela je njegove preferencije u vezi s kavom, pitala ga je kako spava, slušala je njegove priče bez da je zapravo marila. Za nekoga tko je sve dugo iskusio sam, ti kratki susreti postali su najvažnije blago. Počeo je posjećivati kafić ne zbog kave, već zbog osjećaja da je nekome važan.
- Često je opisivao tu mladu ženu kao kćer koju nikada nije imao. Svaka njezina izjava obogatila je njegov jutarnji život i učinila da se osjeća prepoznatim, to je najprepoznatljiviji osjećaj među starijim ljudima. Gotovo godina dana prošla je bez ikakve značajne promjene. Kasnije je nije zatekao za njezinim uobičajenim stolom. U početku je vjerovao da je izostala s posla, ali kako je vrijeme prolazilo, a ona se još uvijek nije pojavila, njegova blaga zabrinutost prerasla je u nelagodu. Pokušao je ispitati ostatak osoblja o tome što se zapravo dogodilo.
Odgovor koji je dobio bio je nevjerojatan. Njezin kolega, koji je bio pomalo nerazumljiv, tiho mu je rekao što se dogodilo, a on je ostao stajati ispred šanka kao da mu se cijeli svijet promijenio u samo nekoliko sekundi. Usred priče, Kurir je često naglašavao činjenicu da jedan mali trenutak može promijeniti tijek nečijeg života, pa čak i potaknuti hrabrost koja im prije nije bila poznata. Nakon što je čuo razloge zašto je konobarica napustila posao, jednostavno ju je morao promatrati. Dobio je njezinu adresu, ali je dugo stajao ispred komode, držeći list papira u ruci, u slučaju da ima ovlaštenje ući u njezin dom.
Međutim, želja da joj pokaže da nije sama bila je intenzivnija od njegovog straha od samoće. Kad je konačno odlučio otići, pronašao je malu zgradu, tihe prolaze i vrata iza kojih je čuo dječji razgovor. Pri susretu, jedno od djece ih je otvorilo i nekoliko sekundi kasnije ugledao je drugo dijete, blijedo, umorno i još uvijek s onim slatkim osmijehom koji mu je uvijek oživljavao vjeru u čovječanstvo. Bila je šokirana njegovim izgledom, ali ubrzo je uslijedila sreća što ju je netko smatrao važnom.
Ušao je u stan, osvrnuo se po malom prostoru i tek tada shvatio koliko se mučila. Živjela je sama s više male djece i unatoč činjenici da ih je morala sve uzdržavati, svaki dan, ipak je pronalazila energiju da drugima da ono što joj je samo srce moglo pružiti. Njegov pogled susreo se s njezinim i u kratkoj razmjeni riječi stekao je više uvida nego što su riječi mogle opisati. Shvatio je da, unatoč životnim nedaćama, ona još uvijek posjeduje moć pružiti svima oko sebe osmijeh, toplinu i iskrenost. I upravo je u tom jednostavnom domu osjetio nešto što je dugo smatrao izgubljenim, koncept svrhe.
Od tada ju je počeo često posjećivati, pomagati joj koliko god je mogao i postati podrška koju je ona pružala drugima desetljećima. Ono što je započelo kao slučajan susret u kafiću na kraju se pretvorilo u neobičnu, ali ljudsku vezu koja se rodila kada su dvoje ljudi prepoznali sličnosti među sobom. Ove priče, kako je Avaz još jednom naglasio, pokazuju da suosjećanje ne mora biti veliko, skupo ili ekstravagantno. Povremeno je dovoljno jednostavno se pojaviti u pravo vrijeme, kao topao glas, iskren osmijeh ili improvizirano pitanje: “Kako ide?” Područje u kojem se dvije osobe približavaju nije značajno, kao ni razlika u godinama.
Ono što ostaje je značajno: iskustvo da budeš viđen i da si nekome važan. Kad bi svatko prepoznao da nekome može poslužiti kao mali izvor svjetlosti, baš kao što je ona bila njemu, to bi imalo značajan učinak. Njegova jutra više nisu izgledala dosadno ili tiho, već je pronalazio smisao u brizi nekoga tko je to istinski zaslužio. U njemu je stekla suputnika, pomagača i jamstvo da će se dobre stvari uvijek vratiti, čak i kada se pojave tiho.
