Ispovijesti na društvenim mrežama su jako popularne i korisnici vole da ih čitaju a neke od njih zbog svoje teme postanu viralne i imaju veliki broj komentara kao što je slučaj sa ovom.
Gubitak voljene osobe stvara prazninu koju je teško pokriti. Često vjerujemo da smo prevladali najveće izazove, da su borbe sada iza nas, ali život nam može predstaviti situacije koje nismo očekivali. To znanje stekli smo kroz iskustvo koje nas je izravno pogodilo s dna naše obitelji, gubitak majke, žene koja je bila jezgra naše obitelji, izvor utjehe, snage i ljubavi. Njezina borba s brutalnom bolešću bila je sjajan primjer hrabrosti koja nadilazi fizičke granice.
Mjesecima smo promatrali njezine uspone i padove, svaki trenutak oklijevanja, svaki osmijeh vjere. Iskusila je kemoterapiju, posjete bolnici, neprospavane noći i stalne trenutke straha, ali nije odustala. Imala je vjeru u život. Vjerovali smo joj. Kada je posljednji put izašla iz bolnice, bila je iscrpljena, ali je i dalje imala osmijeh, što je u svima nama izazvalo osjećaj utjehe. Izgledalo je kao da je sunčeva svjetlost konačno obasjala horizont.
Mislili smo da je opasnost iza nas, pa smo planirali male aktivnosti, poput doručka, izleta na jezero i nove knjige koju je željela pročitati. Život se vraćao u normalu. Međutim, nismo shvatili da će stvarni trošak sukoba uskoro biti određen. Njezino srce, oslabljeno tretmanima, nosilo je teret koji nije bio odmah vidljiv. U njoj, iza osmijeha i tihe moći, pokrenut je novi sukob – ovaj neće imati priliku odgovoriti. Jednog jutra, njezino se zdravlje iznenada poboljšalo. Počelo je tihim izražavanjem simptoma – umora, boli, ali ubrzo se pretvorilo u kaos.
- Hitne službe, liječnici i panika… svi mi, nemoćni i nesposobni shvatiti kako se sve što smo proživjeli može raspasti u nekoliko minuta. Liječnici su sve postigli, ali njihova lica nisu poticala nadu. Njihova lica su izražavala ono što su riječi još uvijek bile nedozvoljene. A kad su to konačno izgovorili, svijet je na trenutak stao. Rečenica koju nitko ne želi slušati je izgovorena. Pobijedila je bolest, ali učinci tog uspjeha bili su preveliki za njezino oslabljeno tijelo.
Bilo je teško razumjeti, teško je pronaći značaj u pobjedi koja slijedi nakon poraza. Međutim, to je istina s kojom smo se morali suočiti. Sljedećih dana, kroz bol i tišinu, stekli smo znanje koje prije nismo prepoznali. Prepoznali smo vrijednost dragocjenih trenutaka s voljenima, učestalost odgađanja važnih riječi, zagrljaja i zahvalnosti, mislili smo da će to uvijek biti moguće.
Međutim, vrijeme nije zalog. Vrijeme je prekrasan dar. Kada smo je prevezli na dugi počinak, činilo se da prevozimo ne samo tijelo žene, već i cijelo razdoblje naših života. Kuća je bila ista, ali u njoj nije bilo ničega drugog što je bilo općepoznato. Zidovi su bili tihi, ali postojala je prisutnost koja se mogla čuti u toj tišini. Sve je bilo ispunjeno podsjetnicima. Najstrašniji događaj dogodio se jednog jutra koje je bilo vođeno tipičnim, ušli smo u kuhinju. Na stolu je bio pladanj sa svježe razvaljanim krafnama, onima koje je uvijek uživala sa svojim partnerom, prelivene našim omiljenim džemom.
Međutim, ovaj put ih nije bilo. Naš otac je pokušao održati dio svakodnevnog života stvarajući ih. To je bio njegov način da je pozove, da oživi dio nje u toj tišini. Međutim, miris nas je raspršio. Taj poznati miris iz našeg djetinjstva, bolesni dani koji su uslijedili, završetak dana s toplim tanjurom za žemlju, sve se to kombiniralo i stvorilo val tuge koji nas preplavljuje. Taj prizor bio je jednostavan, gotovo uobičajen i učinio je ono što druge riječi nisu mogle.
Raspravljao je o svemu što se dogodilo, ali i o svemu što nam je bilo dostupno. Sjedile smo, moja sestra i ja, bez riječi, dok su nam suze tekle niz lice: nismo se mogle pomaknuti ili progovoriti. Bila je to tiha pauza koja sve opisuje. Nismo morale raspravljati o tome koliko je cijenimo. Nismo morale raspravljati. U tom trenutku, obje smo prepoznale istu stvar: da je njezina ljubav još uvijek prisutna. Da se ona ogleda u svakoj stvari koju je napustila. Svakom jelu, svakom prijedlogu i svakom sjećanju. Naučili smo da gubitak ne vodi nužno do kraja.
Fizička odsutnost je štetna, ali ono što pojedinac jest – njegov dar, njegovo djelo i njegov pokojni – još uvijek je prisutno. To je internalizirano, internalizirano i internalizirano. I to je ono što nijedna smrt ne može zamijeniti. Ona više nije prisutna da nas utješi, ali njezini zagrljaji su još uvijek prisutni – u svakoj izgovorenoj riječi i svakom sjećanju koje nosimo sa sobom. Njezino tijelo je odustalo od bitke, ali njezin duh je i dalje trijumfirao.
Trijumfirala je na način na koji nam je bila naklonjena. Učeći nas da ne odgađamo izražavanje ljubavi, niti da ostavljamo neizrečene poruke za budućnost koja se možda neće dogoditi. Kroz nju sada razumijemo važnost malih detalja u životu. Jedan jednostavan doručak. Jedan miris iz kuhinje.
Jedna kifla, uparena s predanošću. I znamo da ćemo, bez obzira na životno odredište, uvijek imati dio nje uz sebe. Svaki put kad se brinemo o nekome, svaki zalogaj koji napravimo, svaki trenutak koji provedemo s drugima i sve što ikada budemo radili, bit će tu ona. Jer je bila više od njegovateljice. Bila je kod kuće.
