Naš glumac je završio u komi i jedva izvukao živu glavu, a kad se probudio doživeo šok: “Tada sam razmišljao da je bolje da sam umro…”

U današnjem članku prisjetićemo se života i stvaralaštva jednog od najomiljenijih srpskih glumaca, Predraga Ejdusa, čovjeka koji je svojim talentom i snagom duha obilježio čitavu jednu epohu.

• Rođen je 24. jula 1947. godine u Beogradu, gdje je završio 14. beogradsku gimnaziju i diplomirao glumu na Akademiji za pozorište, film i televiziju. Još kao mladić, bio je član amaterskog pozorišta Dadov, a kasnije se pridružio Narodnom pozorištu u Beogradu. Njegov karakter i nepokolebljivost pokazali su se 1993. godine, kada je zajedno sa Svetlanom Bojković i Mikijem Manojlovićem napustio Narodno pozorište u znak protesta zbog tadašnjih promjena u rukovodstvu. Tada prelazi u Jugoslovensko dramsko pozorište, gdje je nastavio svoju briljantnu karijeru, a 2001. godine postaje i vanredni profesor glume, čime je svoje iskustvo prenosio mlađim generacijama.

Tokom života bio je predsjednik Udruženja dramskih umetnika Srbije od 1985. do 1989. godine, a iza sebe je ostavio impresivan opus – više od 150 dramskih uloga i preko 50 filmova, serija i televizijskih drama. Njegova karijera bila je ispunjena uspjesima, ali i velikim životnim iskušenjima. U jednom od posljednjih intervjua, govorio je o teškom periodu kada je zbog zdravstvenih problema završio u komi. Kada se probudio, suočen s mogućnošću da ostane nepokretan, razmišljao je kako će nastaviti da predaje studentima i glumi čak i u kolicima. Gluma ga nije napustila ni u trenucima najvećeg očaja.

Ejdus je tada priznao da su mu misli bile mračne, ne zbog njega samog, već zbog tereta koji bi njegova bolest predstavljala porodici. Srećom, zahvaljujući medicini i izvanrednim ljekarima, uspio je da se oporavi i nastavi ono što je najviše volio. Poslije tih događaja postao je još svjesniji važnosti brige o zdravlju. Često je isticao da su redovne kontrole ključne i da ljudi ne smiju zanemarivati prevenciju. Njegov životni moto bio je da zdravlje čuva ne zato da bi samo živio, već da bi mogao nastaviti da igra.

Od prvih dana karijere imao je strah da ga ne ukalupe u tipične uloge mladih ljubavnika, jer je želio da tumači likove velike snage i dubine. Sudbina mu je dala mnogo više – kroz desetljeća rada stvorio je nezaboravne interpretacije. U njegovim izvedbama oživjeli su Napoleon Bonaparta, Branko Radičević, Majakovski, Mandeljštam, Jovan Jovanović Zmaj, Kir Janja i mnogi drugi. Svaka uloga koju je igrao nosila je poseban pečat njegove kreativne energije i intelektualne dubine.

• Kada je otvorena izložba „Predrag Ejdus, čarobnjak scene“ u Muzeju Narodnog pozorišta, održao je jedan od svojih posljednjih govora. Sa osmijehom je rekao da se ovakve izložbe obično priređuju posthumno, ali on nagrade vidi kao podstrek da nastavi. U tom trenutku igrao je petnaestak predstava, od kojih su mnoge na repertoaru bile više od decenije, a čuvenu predstavu „Kir Janja“ igrao je već 26 godina.

• Isticao je da je trajanje u ovom poslu najvažnije, iako je ono često i iscrpljujuće. Gluma je, po njegovim riječima, jedno od najstresnijih zanimanja jer svaki izlazak na scenu nosi ogroman stepen koncentracije i emocija. Ipak, za njega je to bila privilegija i čast. Pedest godina na sceni prošlo je kao tren, govorio je, jer gluma je stalno traganje za novim dimenzijama, stalno kopanje po sebi i neutaživa glad za istinom.

Posebno je naglašavao da poštuje svaku publiku. Nikada nije razumio kolege koje su dijelile ljude na „vrijedne“ i „manje vrijedne“. Za njega je bilo važno uhvatiti pažnju makar jednog čovjeka u publici, jer to je smisao umjetnosti. Nakon svog govora, pred publikom je izveo monolog iz predstave „Delirijum tremens“, gdje je objasnio suštinu glumačkog poziva.

Rekao je da glumci nisu posebni zato što su poznati ili bogati, jer mnogi od njih žive skromno i često prolaze kroz teške trenutke. Ono što ih izdvaja jeste činjenica da je njihovo tijelo i duša sama po sebi umjetničko sredstvo. Njihova umjetnost traje kratko, nestaje onog trenutka kada se u sali upali svjetlo, za razliku od knjiga ili slika koje ostaju vječne. Uprkos tome, glumci nastavljaju jer ih pokreću prokletstvo i magija teatra.

Govorio je da jednom kada uđu u taj svijet, nema povratka. Lutaju kroz hodnike pakla, uvjereni da negdje tamo vodi put ka raju, i ta nada ih nikada ne napušta, čak i kada se čini da raja nema. To su bile riječi čovjeka koji je istinski volio scenu, čovjeka koji je znao da je gluma njegov život i njegova sudbina.

Nažalost, Predrag Ejdus preminuo je nakon duže bolesti u svojoj 72. godini. Ipak, njegovo djelo i uspomene na njega i dalje žive u srcima svih onih koji su ga gledali na sceni i koji su ga poštovali kao majstora glume i neponovivog čovjeka.