Naša glumica imala 14 godina kad ju je očuh na silu udao za mnogo starijeg čoveka: Spomenik joj podigla služavka

Naime jedna od naših maestralnih glumica glumica Žanka Stokić je bila veoma nepravdeno zaboravljena,a takav vid nepravde je najviše pogodio glumicu Oliveru Marković koja je njenu smrtovnicu čuvala čak do svoje smrti.

Među njima su bili naizgled obični predmeti – kutijica za nakit, posjetnice, umjetne trepavice… No, jedno se posebno istaknulo – smrtovnica Žanke Stokić.Goran Marković tada je otkrio da je Oliveira 1947. “skinuo smrtovnicu s drveta” odmah nakon sprovoda starijeg kolege. Očito joj je taj papir puno značio, jer je smrtovnicu čuvala preko šezdeset godina. Velika Žanka rođena je u Labrovu. Njegov otac Bogosav bio je skroman čovjek, a majka Julka rano je ostala udovica, pa se preudala za sveštenika Aleksandra Nikolajevića. Žanka je imala burno odrastanje i sa 14 godina se udala za Abadžiju iz Zaječara.

• U to vreme u Zaječar su dolazile razne pozorišne družine, a ona je pobegla sa jednom od njih – sa trupom Ljubomira Lajčiča. Zhankin prvi “umjetnički” zadatak u trupi bio je pranje rublja. Ubrzo ju je suprug poslao kući, no ona je opet pobjegla, a uzeo ju je glumac Aka Gavrilović, koji je navodno postao njezina prava ljubav.Kada je 1902. godine debitirala kao glumica u ulozi Terese u predstavi “Bračna noć” (kako je zabilježeno u knjizi Petera Walkera “Zanka Stokich”), odmah je osvojila publiku. Nakon raspada trupe, s nekoliko kolega odlazi u gradove poput Vojvodine, Slavonije i Bosne.

Godine 1907. odigrala je svoju prvu dramsku ulogu udovice u varaždinskoj drami “Nada”. Godinu dana kasnije udala se drugi put, i to, kako je rekla, iz ljubavi, ali je završila i s bolnim sjećanjima. “Patriot”… Kao već poznatoj glumici, kroničari su zabilježili njezinu pedesetogodišnjicu (četvrt stoljeća umjetničkog rada) 7. ožujka 1929. Čestitke i darove primala je s početkom u 10 sati u kafani Skadalia.

Dobila je i 160.000 dinara u gotovini, a emisija je zaradila više od 260.000 dinara kojima je kupila kuću na Topčiderskom brdu.Godinama je slobodno vrijeme najradije provodila u kafani Skadarlija, posebno u “Tri šešira” sa stričevima Ilijom Stanojevićem, Miloradom Gavrilovićem i drugima. Dolaskom rata njezin se boemski život promijenio. Žanka, među ostalim, boluje od dijabetesa i problema s dobivanjem inzulina.

Zato je za vrijeme rata sudjelovala u pozorištima “Veseljaci” i “Centrala za humor” (“Minut posle 10”, “Vita-Mina”, “Kalorita”…), kao i u emisijama “Veselo srpsko popodne” i “Šareno popodne” Radio Beograda pod njemačkom upravom. Ti su prijenosi uslijedili nakon čitanja vijesti i priopćenja njemačkih zapovjednika grada, zbog čega su komunističke vlasti kasnije Zanka 3. veljače 1945. privele Zanku pred sud zbog zločina protiv nacionalne časti. Nakon dugotrajnog suđenja osuđena je na osam godina zatvora i oduzeta joj je nacionalna čast. Nije imala branitelja, a nije bila ni na službenoj dužnosti. Kazna je bila društveno koristan rad i naredba za čišćenje ulica.

• Dvije godine kasnije u molbi za pomilovanje navela je da je tijekom rata u svom stanu skrivala članove Florine obitelji, Kocu Popovića i Samuila Pijadu (brata njezina strica Moše Pijade). Svjedočila je i na kraju tražila dopuštenje da se vrati životu umjetnosti kako ne bi živjela od milostinje drugi. Ministar pravde Srbije dr. Dušan Bratić preporučio je smanjenje kazne, napominjući da je “okrivljeni dugi niz godina bezopasan za društvo”. Bolesna i očajna, napisala je oporuku u kojoj je navela kako želi biti pokopana.

U ljeto 1947. posjetio je Milivoja Živanovića i objavio da mu je sve oprošteno. Stigao je i Bojan Stupica, koji je prethodno dobio odobrenje Radovana Zogovića i Središnjeg odbora za agitaciju za Žankino sudjelovanje u Novom jugoslavenskom dramskom pozorištu.

No, ta ju je vijest “potresla” te je tri dana kasnije umrla. Pokopana je na groblju Topčide. Kovčeg je natovaren na volovska kola i ispunjen cvijećem. Ljudi su klečali sa strane, na pločniku. U skladu s njezinom posljednjom željom, na grobu je otpjevana pjesma “Oj Moravo”. Njoj ni država ni kazalište nisu podigli spomenik, nego njezinoj vjernoj sluškinji (kojoj je ostavila malu ostavštinu) spomenik s natpisom: “Za moju plemenitu gazdaricu Žanku, podižem ovaj spomenik milostivoj Magdi.”

Poznato je da je Branislav Nušić imao na umu glumicu kada je pisao “Gospođu ministarku”. Sama predstava doživjela je fenomenalan uspjeh: do 1941. godine izvedena je više od dvjesto puta, gostovala je na pozornicama Beča, Praga, Budimpešte, Sofije, Varšave, Krakowa i Vilniusa.