U današnjem članku osvrćemo se na potresnu priču Nazifa Mujića, čovjeka koji je, uprkos siromaštvu i životu na marginama društva, dotakao svjetski vrh filma i zatim tragično pao u zaborav.
Prije dvanaest godina na prestižnom Berlinskom filmskom festivalu, dogodilo se nešto što je tada izgledalo kao pravo čudo – Srebrnog medvjeda, jednu od najcjenjenijih svjetskih filmskih nagrada, osvojio je čovjek iz malenog bosanskog sela Svatovac. Njegovo ime bilo je nepoznato svijetu, ali njegova priča nije mogla ostaviti ravnodušnim nikoga.
- Nazif Mujić nije bio profesionalni glumac. U filmu Epizoda u životu berača željeza, on je doslovno igrao – sebe. Nije tumačio lik prema scenariju, već je iz prve ruke prikazivao svoj život, svoje siromaštvo, svoje očajanje. Film, koji je režirao oskarovac Danis Tanović, nastao je nakon događaja u kojem je Nazifova supruga ostala bez mogućnosti da primi neophodnu medicinsku pomoć, jer nije imala zdravstveno osiguranje. Ova situacija, iako pojedinačna, simbolizovala je sudbinu čitave jedne zajednice – Roma – koja se svakodnevno suočava sa diskriminacijom, isključenošću i nepravdom.
Film je postao snažan društveni komentar i svjedočanstvo o borbi za osnovna ljudska prava. Upravo zato je Nazifova uloga bila toliko upečatljiva – jer nije bila odigrana, već proživljena. Publika i žiri u Berlinu to su prepoznali, pa je Srebrni medvjed otišao u ruke jednog skromnog čovjeka koji je do tada svakodnevno preživljavao skupljajući staro gvožđe po deponijama.
Slava je stigla iznenada i sa sobom donijela iluzije. Nazifu su obećavali sve – posao, bolji život, budućnost za njegovu djecu. Vodili su ga na festivale širom svijeta, snimale su ga brojne ekipe iz inostranstva. Kako je sam kasnije rekao, osjećao se kao da su ga vodili “kao pravog medvjeda” – pokazivali ga, hvalili, ali suštinski mu niko nije pomogao. Iza reflektora i aplauza, njegov život je ostao isti – borba za osnovno preživljavanje.
U jednom trenutku dobio je posao u lokalnom komunalnom preduzeću. Plata je bila mala, uslovi teški, ali to je bilo sve što mu je ponuđeno nakon svjetskog priznanja. Godinama kasnije, kad se našao u još težoj situaciji, odlučio je da proda najdragocjeniju stvar koju je imao – statuu Srebrnog medvjeda. Taj čin bio je njegov vapaj, simbol koliko duboko društvo može da zaboravi one koje je nekad uzdizalo.
- Godine 2016., statua je otišla iz njegovih ruku, ne iz pohlepe, već iz očaja da preživi i nahrani svoju brojnu porodicu. Prije toga, pokušavao je na sve načine da sačuva tu uspomenu, pokušavao je čak i da dobije azil u Njemačkoj, zemlji koja ga je nagradila, ali ni to mu nije pošlo za rukom. Sistem je ponovo zatvorio vrata čovjeku koji je dao lice jednoj od najvažnijih društvenih priča decenije.
Dvije godine kasnije, Nazif Mujić je preminuo od posljedica srčanog udara. Njegova smrt prošla je gotovo neprimijećeno izvan granica njegove zemlje, a i unutar nje samo rijetki su se sjetili slavnog trenutka iz Berlina. Iza sebe ostavio je porodicu, uspomene i jedno gorko pitanje – kako je moguće da društvo dopusti da heroj jedne epohe umre zaboravljen i siromašan?
Priča o Nazifu Mujiću nije samo priča o filmskoj slavi i životu jednog čovjeka. To je priča o dubokim nepravdama koje oblikuju naše društvo, o licemjerju medijske pažnje, o tome koliko je kratak put od glamura do siromaštva. U jednom trenutku bio je na pozornici svjetskog filma, a već u sljedećem borio se za goli život. U tom kontrastu leži najdublja tragedija ove priče.
Ostaje nada da njegova priča neće biti uzaludna. Da će barem poslužiti kao podsjetnik koliko su ljudska prava krhka, posebno za one na margini. I da će jednog dana, možda, neko drugo dijete iz nekog drugog sela, moći da sanja slobodno – bez straha da će ga društvo zaboraviti čim se ugase kamere.
