Radojka Petrović, Crnogorka, nosi težinu izazovne sudbine, dijeleći narativ koji ilustrira brojne životne prepreke. Tjeskoba zbog njezine otuđenosti od svoje djece i teškoća s kojima se susrela u kasnijim godinama opipljiva je u njezinim izrazima lica.
Za Radojku su se geste rukovanja i utješne riječi onih koje je donijela na ovaj svijet pretvorile u gotovo zaboravljenu popustljivost. Njezino djetinjstvo i mladost bili su puni poteškoća, dok se nakon razvoda borila s izazovom usmjeravanja svoje djece na pozitivan put. Unatoč njezinim naporima da stvori svjetliju budućnost za svoju obitelj, sudbina joj je postavila prepreke koje su je na kraju dovele do stanja očaja. Sada oslanjajući se na moljenje za svoj opstanak, upiti o njezinoj djeci izazivaju suze koje ona pokušava sakriti.
- “Ne znam gdje su pojedini pojedinci, oni čak i ne dolaze”, tvrdi ona čvrstim tonom za RTCG. Izazovi su naglašeni činjenicom da je Radojka sada nesposobna za rad. Ruke koje su nekoć uzdržavale njezinu obitelj sada su postale izvor izdaje. Ova teška okolnost natjerala ju je da potraži pomoć dobrotvornih organizacija, a grad se pretvorio u mjesto gdje traži pomoć za svoje osnovne potrebe.
Radojka doživljava osjećaj tereta jer je izvor smetnje svojoj obitelji, koja ionako prolazi kroz teške okolnosti, unatoč tome što o njoj brine njezina sestra. Iako je u domu svoje sestre, Radojka se osjeća kao uljez u tuđem domu.”Boli me što smetam obitelji koja se već suočava s izazovima. Iako je ona moja sestra, to je još uvijek tuđi dom”, kaže.
Ono što Radojka traži nije ni ekstravagantno ni nepremostivo; ona samo želi čuti svoju djecu. Njezine želje su skromne, destilirane do jednostavnosti telefonskog poziva ili sastanka za razgovor. Poput mnogih roditelja, njezino srce služi kao prostrano utočište, primajući i malu djecu i odrasle. Ova nekomplicirana čežnja da sluša glasove svoje djece sažima duboku prirodu roditeljske ljubavi i tuge.
- Iako Radojka brine o svom dobrobiti i zdravlju, čak ni najbolji medicinski stručnjaci ne mogu ublažiti njezinu emocionalnu patnju. Ona izravno poziva svoju djecu – jednostavno da je nazovu, da se sretnu i razgovaraju. Unutar ovog poziva ne leži zahtjev za materijalnim posjedima, već temeljna potreba za emocionalnom vezom i pomirenjem.
Ta je nužnost duboko ukorijenjena u našim kolektivnim sjećanjima, posebno istaknuta u pripovijesti Radojke Petrović iz Crne Gore.Psihologinja Adriana Pejaković ističe kako mnoge starije osobe često doživljavaju osjećaj zapostavljenosti, no često se suzdržavaju od artikuliranja tih emocija iz raznih razloga. Mogu smatrati da nemaju prioritet ili se smatraju teretom za svoju obitelj. Pejaković ističe važnost povremenog zastajanja radi odavanja počasti starijoj rodbini, raspitivanja o njihovoj dobrobiti i iskazivanja dobrote. Takvi postupci mogu proizvesti dubok emocionalni učinak, budući da starije odrasle osobe često podnose težinu osjećaja da su zanemareni ili necijenjeni.
Radojka Petrović, suočavajući se s nedaćama poodmakle dobi i teškoćama koje proizlaze iz oslabljenih veza s djecom, doživljava analogne osjećaje. Unatoč izričitim odredbama Obiteljskog zakona o obvezi djece da uzdržavaju svoje roditelje, Radojka se, kao i brojne druge starije osobe, nerado nameće svojim obiteljima. Ona čezne za običnim telefonskim pozivom – malom gestom koja bi mogla osvijetliti njezin dan – odražavajući želje mnogih roditelja koji su svoje živote posvetili svojim obiteljima.
