Danas je na žalost vrlo čest slučaj da stare osobe koje su onemoćale i ne mogu da se brinu o sebi budu ostavljene od strane svih pa čak i od svoje dijece kao što je slučaj u našoj priči.
Vesela Milovanović Lela, iz sela Lece u općini Medveđa, preminula je u 51. godini od raka, ostavljajući za sobom majku, bol i tugu. Ovo je priča o životu Anice Milovanović bez djece, kao i svake druge majke koja je izgubila dijete i ostala sama u svom domu. – Leyla je vodila kućanstvo, nije se uspjela udati, moj suprug je bio alkoholičar, sve je to proživjela, pogledajte je. Nije se uopće htjela udati, same smo to riješile, studirala je, bila je luda. Ljudi su migrirali u podzemlje. Bila je Moje dijete, nemam oca, nemam sina, nemam brata, nemam nikoga, rekla je Anica Milovanović dodirujući Lejlinu fotografiju, ispričajte svoju nesretnu priču. Život nije bio ljubazan prema Anici, koja ima 85 godina.
Njezine dvije kćeri živjele su s njezinim prvim suprugom, ali on je ubrzo nakon toga umro, a i njezin drugi suprug je bio žrtva. Njezina najveća patnja i dalje je gubitak djeteta. Rekla je da je prije bila divna žena, ali danas sebe smatra mučenicom. U kući žive četiri osobe, a sjećanja na pokojnu kćer raštrkana su po svakom dijelu kuće. Nakon što nam je pokazala svoje fotografije, rekla je da je 1965. posjetila Radomira, udovca s dvoje djece, koji je sa sobom imao i malu djevojčicu. Zbog toga se sam morao brinuti za troje djece, a prvo dijete je živjelo s njim i samo se brinulo za dvije djevojčice. Ima još jedno dijete, Radomira, s kojim ima još jednu kćer, Lejlu.
Porekla je da je pomajka, zapravo je bila majka, a danas je razgovarala sa svojim uplakanim djetetom, nitko joj nije otvorio vrata, nitko je nije pitao je li popila lijekove, nitko nije rekao da je zabrinuta. Moju osmomjesečnu kćer sam njegovala kao da je dio moje vlastite obitelji, od kojih je jedno imalo više od tri godine, zajedno s mojim suprugom koji je otišao, a nisam ih tada uspjela odvojiti od svoje djece. Najviše mi ih je žao jer im je majka umrla, ne mogu preuzeti odgovornost za to, iako sam se brinula za njih, otišla je na posao i nikada se nije vratila da me posjeti, kao ni ona ni njezine kćeri. Danas baka Anika živi od muževljeve plaće od 24.000 dolara u stanu koji je dao Leili, ali prihod nije dovoljan za plaćanje troškova pogreba, pa uzima kredit.
- „Napravila sam joj spomenik koji je koštao 2.000 eura, pa sam platila porez na sve i uzela dva vozila od po 100 eura. Za sprovod sam planirala oko 1.000 eura. To sam namjeravala učiniti prije nego što umrem, da otplatim dugove, umjesto da je uništim kad više nemam s kim živjeti“, rekla je starija žena. Njena Lejla je 27 godina radila u srpskoj vojsci, ali se htjela vratiti kući i potražiti posao u rudniku „Leče“ te provoditi sve vrijeme s majkom i bakom Anikom. Sada, zbog njezinih postignuća i činjenice da je dobila medalju, vojska je očekivala da će otplatiti svoje dugove, pa su joj osigurali novac za to. „Nikad nisam pitala, nemam sina, nemam brata, nemam muža, nikad nisam posjetila gradsku skupštinu i ubila bih je u grobu da je pitala, ona nije individua, nema želju da se pojavi.
Vojska zaslužuje nešto. Dobila je mjesto u Rudniku zbog načelnika općine, Dragana Kulića, nisam upoznala privlačnijeg muškarca, nisam ga zvala, on je posegnuo za mnom i osigurao mi je mjesto. Nakon njezine smrti, Rudnik je meni i mojim kolegama dva puta dao 70.000 dolara u gotovini. Anikina baka je to rekla. Kćeri su bile prisutne na Leilinoj komemoraciji, ali kada smo ih pitali jesu li uključene u njezinu pomoć, majka je odgovorila kao i svaka druga majka: „Ne mogu sudjelovati, tko može?“ Već imam mirovinu od 24.000 dolara, nemam problema s tim, unatoč činjenici da mogu, napravit ću čarape od vune i prodati ih.
„Imam jednu kćer na Kosovu, u mirovini je i ima…“ problemi, vidite kako je u toj zemlji, druga kći je operirana u Kruševcu i trenutno je na pretragama, živi sama u centru Beograda s trosobnim stanom, ali joj je kći otputovala u SAD i sada živi sa mnom, što češće može, dolazi na posao dva dana, ali nema vremena za sve, jedna unuka, jedna pokćerka, starija je iznimna, muž joj je umro, ona je u Sloveniji i redovito dolazi kod mene, a najbliža, ne znam što se dogodilo. Moja kći, ne moja unuka, nije posjećivala Leilu, umjesto toga, mazila je mlađu ženu kao da ima svoje oči u početku, slala je Leili poruke što je češće mogla, ali na kraju se samo rasplakala za ženom, baka je preminula, i majka je objasnila da je u redu ne osuđivati djetetovo ponašanje.
Priznala je da nije bijesna, unatoč činjenici da je stan u kojem živi dan Leilinoj voljenoj unuci iz Medvede, budući da nema vlastite djece, rekla je da bi joj bilo bolje da ne komunicira sa mnom u vezi s drugim osobama, sve dok sam još živa. Ponovno fotografira Leilu, ljubi je i kaže da želi da živi manje godina, jer je najveća opasnost za čovjeka rađanje djece. Bože, bila sam dvaput spremna. Uzela sam deku i jastuk s groba i požurila na groblje dok me vuk nije proždrao i nisam mogla više preživjeti. Kad te nitko nije pitao jesi li jeo ili ne, uzeo si lijek. Djeca su me prepoznala kao svog oca, a ja sam njih prepoznala kao njihovu majku. Sada nemam ništa, ništa, a imam ove kćeri, ali one imaju svoje brige, svoje živote. Baka Anika je to izrazila.
Nije otišla liječniku jer nije imala što raditi, zamalo se spotaknula i slomila kuk, pozvana je hitna pomoć jer je jedino edukativno vozilo za Beara izgubljeno, ali problem je bio u tome da se ona može vratiti kući. Taksi je koštao 800 dolara, što si nije mogao priuštiti jer je od 25.000 dolara poreza koje je u prosjeku plaćao 6.000, sada je htio naplatiti novac nakon njezine smrti kako bi imao novca za plaćanje njezinog pogreba. „Nemam pojma, čovjek Vučić nam je sve dao, nema pojma o nama grobarima, živimo, ne ubijajmo se međusobno, ne ubijajmo svoju djecu. ‘Ne treba mi vaša pomoć s mirovinom.’ Pretjerivao sam, ali dugovao sam novac koji bi me pustio da propadnem bez njega, na godišnjicu braka ljudi su mi dali šećer, otprilike 50 eura, oni koji su imali više nego što su podijelili sa mnom.
Namjeravao sam joj dati ono što je tražila. Nikada nije promatrala ocean niti se kupala u termalnoj vodi. Dala je svojoj rođakinji kuću, ali nitko me nije posjetio. Nakon toga, otpratila nas je do Layline sobe i pokazala nam što je od nje ostalo, pomirisala je njezin ormar, posteljinu i rekla da će uživati u tome dok je još živa. Promatram je već stoljeće, posjećuje me tri puta godišnje i čeznut ću za njom dok sam živ. Layla je napustila školu nakon što je završila srednju školu, a zatim je 27 godina služila u vojsci. Dugi niz godina je bila… njezinu sobu; nisam mogla ni ući u nju, bila je ista kao kad je otišla, njezine stvari, krevet i sve je mirisalo na nju. Treba joj samo novac da otplati dugove, objasnila nam je, skrivajući lice rukama od srama, o susjedima je govorila da su svi dragi, ali nitko je ne želi posjetiti.
Uplašena jer sam stalno pričala o Leili, nisam tražila ništa zauzvrat, samo sam rekla svoje i to je bilo prihvatljivo svima. Morate ostati sami i poludjet ćete, ništa se drugo neće dogoditi. Anika je to naglasila. Njernoblje je udaljeno 16 kilometara od rezidencije koju dijeli sa svojom obitelji, budući da je želja njezine svekrve bila da bude pokopana uz djeda, baku, ujaka i oca, baka Anika je na tom području podigla spomenik. Na izlazu nam je pokazao mali stol s Leilinom fotografijom, šalicom kave, desertima, vodom i cigaretama. Svaki dan joj kuham kavu, dodajem slatkiše i vodu, palim joj cigare tri puta dnevno, a također palim i svijeću za… blagdane. Međutim, ne mogu je zadržati kao dio obitelji, niti se brinuti o njoj, niti piti kavu s njezinom majkom. “Moj sin, duša moje majke”. U suzama je izjavila da nitko neće prisustvovati njezinoj sprovodu.
Nakon što je članak napisan, jedna od kćeri starije žene nazvala je iz Amerike. Nije komentirala ništa što bi njezina majka rekla da je netočno. – Izjavila je da je to zbog tuge i očaja. “Nije bila financijski ugrožena i nije posuđivala novac, ali to nije bio slučaj.” Uživali smo u svemu i često smo ga posjećivali. Ovog ljeta živjela je s mojom sestrom mjesec dana. Mogla bi provesti mjesec dana sa svima nama, ali je umjesto toga odlučila provesti ga sa svojom sestrom. Jako je cijenimo, brinemo se o njoj i pokušavamo izbjeći pogreške. Ako osporavaš naše nalaze, samo pitaj. – plakala je žena, bojeći se da će se otkriti priča bake Anike.
