Danas govorimo o jedno0m neobičnom događaju u Turskoj kada je usljed suše došlo do jedinstvenog otkriića. Naime zbog nedostatka vode u umjetnom jezeru pojavilo se staro groblje.
Suša je ponovno pokazala svoju moć, i to na način koji je u Turskoj potaknuo reminiscencije na više od sedam desetljeća. U Adani, koja se nalazi u južnom dijelu zemlje, nastalo je groblje naselja Topalak. Ovo groblje je potopljeno izgradnjom brane Sejhan 50-ih godina prošlog stoljeća. Stanovnici regije, šokirani prikazom, okupili su se oko spomenika obraslih mahovinom tražeći živote svojih predaka. Brana Sejhan izgrađena je 1956. godine, kada je istoimena rijeka pretvorena u veliku akumulaciju. Cilj je bio osigurati vodu za navodnjavanje i struju, međutim, rezultat je bio potapanje cijelog područja, uključujući i groblje Topalaka.
Od tada je bila skrivena ispod površine jezera, sve dok trenutna suša nije smanjila razinu vode na nešto više od 16% kapaciteta. Recesijom jezera obala se pomaknula za više od 500 metara, za što su mnogi vjerovali da je to područje koje se nikada neće vratiti. Ono što je ispušteno s dna rezervoara bio je spektakl koji se istovremeno pokrenuo i davao zastrašujući izgled. Nadgrobne spomenike, obrasle mahovinom i s godinama gotovo nemoguće čitati, ponovno je obasjalo sunce. Mještani su hrlili u posjete njima poznatim mjestima, donosili cvijeće, palili svijeće i izgovarali molitvu koju desetljećima nisu mogli izgovoriti.
Faruk Aydin, koji je ribar iz ovog kraja, kazao je da su posljedice suše vidljive svima, ali da je ovaj događaj imao poseban emotivni odjek. Ove je godine suša bila veća. Voda se smanjila, a površina groblja povećala. Ribiči su danas u gubicima zbog nedostatka vode za ribu, ali najveće emocije su usmjerene prema našim precima. Kad se pojavilo groblje, svi smo otišli tražiti Boga. To je trenutak koji sugerira način na koji su priroda i ljudsko sjećanje povezani. Neslihan Çam izrazila je sličan osjećaj. Tvrdi da nitko od njezinih najmilijih nije uključen u grobnu zbirku, već da u grobu leže preci i drugi članovi obitelji iz prethodnih generacija. Kad se otkrila površina groba, odmah smo tražili molitvu.
Kad je najavljen povratak vode, opet su nestali. Neki čak koriste čamce kako bi se približili i ostavili poruku. Ovaj osebujni prizor ne opisuje samo povijest pojedinog naselja, već i suvremene probleme koji utječu na širu zajednicu. Učestalost i ozbiljnost suša u Turskoj povećale su se posljednjih godina. Poljoprivreda je uništena velikim gubicima, ribari nemaju prihoda, a zajednice se suočavaju s nedostatkom vode. Groblje koje je nastalo iz jezerskih dubina na neki je način postalo upozorenje da se priroda ne smije zanemariti.
- Fotografije objavljene u turskim medijima prikazuju nadgrobne spomenike kao da izranjaju iz oštećenog tla, okruženi vodom i blatom. Za neke je to podsjetnik na ljudsku krhkost pred moći prirode; za druge je to prilika da se povežu s ljudima koji su napustili to područje. Oba su slučaja imala značajan utjecaj na zajednicu. priče poput ove pokazuju globalnu prirodu suše, a ne samo njenu lokalnu prevalenciju. Stručnjaci tvrde da klimatske promjene povećavaju učestalost i veličinu ovih događaja, a regije koje se oslanjaju na brane i akumulacije doživljavaju najveće posljedice. Kad se voda povuče, otkriva se ne samo kopno, već i povijest koja se inače krije ispod površine.
Tijekom razgovora s mještanima osjeća se mješavina sreće i ponosa. Tuga jer su prisiljeni promatrati prirodne katastrofe koje ugrožavaju njihove živote i egzistenciju. Ponosni na svoje uspjehe uspjeli su sačuvati uspomenu na svoje prethodnike i barem nakratko stajati u njihovom grobu. Mnogi su taj trenutak smatrali duhovnim iskustvom – povratkom korijenima koji ih navodi da se sjete da ništa, pa ni voda, ne može uništiti duh koji se prenosi u srcu. U širem kontekstu, narativ o groblju koji se pojavio u blizini Adane dovodi u pitanje vezu između ljudi i prirode. Brane su olakšavale napredak, ali i plavile sela, kuće i grobove.
Sada, kada je voda potpuno nestala, sve ono što je bilo skriveno sada se vraća na površinu. To je brutalna lekcija o životnom ciklusu i prolaznosti smrti, ali također prenosi stalan podsjetnik prirode na ljudsku slabost. Oni koji su došli na molitvu zabilježeni su kao poseban susret prošlosti i sadašnjosti. Kada se jezero ponovno napuni, grob će biti zamračen, ali će sjećanje na događaj ostati u kolektivnom umu Topalaka. A sve je počelo, kažu mještani, sušom.
